Irski bend Therapy? jedan je od onih bendova koji nikada nece puniti stadione, ali ostaju vjerni sebi i glazbi koju rade. Pred nama je njihov jedanaesti album One Cure Fits All, a o njemu, kao i ponesto o sebi, govori nam pjevac Andy Cairns.

Dobra vecer Andy, kako si danas?
Fenomenalno, hvala.

Sto se dogadja s Therapyjom? ovih posljednjih dana?
Therapy? se za vikend vratio iz Nizozemske gdje smo odsvirali dva koncerta u Tolburgu i Amsterdamu, a sada obavljam neke poslove oko kuce, normalne stvari.
Kakav je interes medija za bend, je li narastao pojavom novog albuma ili opada?
Posljednja tri albuma objavili smo za izdavacku kucu Spitfire. Zanimanje se za nas povecava, a intervjue radimo od jutros, od 10 sati, a zavrsit cemo oko 8 sati navecer. Imamo jos tri zakazana za sutra, stvarno nam dobro ide, primamo upite sa svih strana svijeta.

S obzirom da danas postoji mnogo bendova, koliko glazba koju Therapy? radi zadovoljava slusatelje i fanove benda?
Therapy? se ne moze svrstati u samo jednu glazbenu kategoriju. Glazba koju potpisujemo kao bend, sadrzi dijelove punk glazbe, metala, kao i djelica drugih glazbenih pravaca. Ljudi koji nas prvi put cuju tesko nas svrstavaju, nekima smo prelagani, nekima prezestoki. Ono sto mi imamo u neku je ruku jedinstveno, pa neka nam ljudi kojima nismo poznati daju sansu i poslusaju nas, mozda i oni prepoznaju nesto jedinstveno.

Fokusirajmo se na novi album One Cure Fits All, kako je doslo do njegovog ostvarivanja?
Novi smo album poceli pisati u studenom prosle godine, dosta smo radili na probama, gdje smo napravili 18 pjesama. Otisli smo na jednu staru farmu s jednostavnom opremom za snimanje i tih 18 pjesama snimili, a zatim je krenula potraga za producentom. U jednom nas je trenutku nazvao Pedro Ferreira prilicno poznat i skup producent, koji je producirao The Darkness album Permission to Land. Nismo znali da obozava Therapy? i stvarno je zelio producirati nas album, pa smo se nasli. On je vec sve znao o bendu i sto zelimo postici. Imali smo dva intenzivna tjedna pocetkom sijecnja, kada smo usli u studio i snimili 12 pjesama, zatim je uslijedio tjedan miksanja snimki i to je to. Sve se dogodilo veoma brzo, pjesme nismo puno izvodili uzivo, pa smo ulozili puno energije u snimanje, bio nam je to naporan i pomalo nervozan period, ali mislim da smo dosta snage zadrzali na samom albumu.
Album pocinje s posebnim uvodom da bi prva pjesma pod brojem 2 bila Sprung.
Ideja je potekla od naseg basiste Michaela McKeegana, od bas-dionica, pa do refrena. Ja sam napisao tekst koji govori o zivotu i sto se u njemu postiglo. Na kraju dana mnogi se ljudi brinu kako ih drugi vide, a ti zivis na neki svoj nacin, a drugi te ne razumiju. Nemojte se na kraju dana prikloniti drugima, nastavite zivjeti na svoj nacin i budite zadovoljni.
Sljedeca pjesma na albumu je Deluded Son.
Originalno je napisana kao pop-pjesma sezdesetih. U bendu smo pricali kako imamo tu pjesmu koja je poprilicno poppy; ostavili smo veseli pop-refren, ali sa zestokim gitarama, dok su bubanj i bas inspirirani glazbom benda Stevea Albinija Shellac. Tekst govori o sizofrenicnim ljudima, objasnjava sto ih motivira. Ja se tu donekle prepoznajem, iako nisam sizofrenicar (smijeh). Ponekad sami sebe nagovorimo da uradimo nesto sto znamo da nije u redu i sami sebe opravdavamo kako je sve super i sve ce biti super, ali ustvari hodamo po tankom ledu i zavaravamo se da je to pravi put.
Na broju cetiri nalazi se Into the Light.
Into the Light je u pocetku bio dosta dug psihodelican instrumental koji malo podsjeca na Killing Joke, malo na P.I.L. (Public Image Limited). Pjesmu smo skratili i ubacili novi sredisnji dio. Mnogo je Therapy? glazbe mracno, i govori o tome kako se treba traziti nesto sto ce dati snagu, gledanje prema suncu, prema svijetlu, prema svijetloj strani zivota. S osobnog stajalista ima mnogo toga u mom zivotu zbog cega trebam biti sretan, no ponekad stvari nisu toliko dobre i tada trebam gledati prema svijetlu i prema stvarima koje ce me usreciti.
Lose It All?
Pjesma govori o alkoholizmu. Sva se glazba u pjesmi vrti oko uvodnog riffa, u koji smo ubacili neke stanke. Htjeli smo da refren zvuci kao da se netko skriva u sobi i vodi razgovor sam sa sobom. Pjesma ustvari govori o ovisnosti, bilo o drogama, bilo o alkoholu, kako se uvlaci u osobu, dok ga u potpunosti ne preuzme i sve izgubi. Iz mog iskustva iz proslosti, dok sam zivio sam - probudis se sljedeci dan, apartman je pun razbijenog stakla i CD-a, na TV-u vidis samo smetnje, a ne mozes se sjetiti sto se dogodilo, jer si se onesvijestio. Iz kreveta ne izlazis prije 3 sata popodne i tako si propustio vrijeme u kojem si mogao mnogo toga napraviti. Sve cesce zoves na posao da si bolestan. U jednom trenutku svi dolaze do toga da pricaju sa sobom i shvate da ce, ako se ne dignu i ne krenu dalje, doci do dna i mozda nece dozivjeti dignuti se s njega.
Sljedeca je pjesma originalno nosila ime albuma, ali ste je promijenili u Dopamine, Seratonin, Adrenaline.
Album smo nazvali One Cure Fits All, ali smo onda odlucili pjesmi dati drugo ime, kako se ne bi ponavljali. Pjesma govori o zanimljivom clanku koji smo procitali u strucnim novinama, a koji govori o kolicini kemikalija dopamina, seratonina i adrenalina u mozgu osobe na granici prije nego sto poludi, kada se ponasa euforicno sretnom ili je ovisna o drogama. Razine te tri kemikalije su vrlo slicne i tanka je linija koja pokazuje je li osoba luda ili vrlo sretna. Tema je slicna onoj u pjesmi Into the Light, jer se ponovno trazi ono nesto sto ce zivot uciniti boljim. Ljudi stalno traze nesto sto ce im ublaziti bol i usreciti ih, a traze na razlicite nacine, netko ce posegnuti za drogom, dok je netko vrlo discipliniran u svom zivotu. Ako nisi oprezan, ponekad si sekundu udaljen od toga da poludis.
Nakon sto smo zakljucili i s tom temom dolazimo do Unconsoled.
Unconsoled je nastala iz raznih razgovora s mojim prijateljima o tome kako ljudi u mojim godinama, a ja ih imam 40, bez obzira cime se bave, u ovom dobu dolaze do krize srednjih godina, kada se pocnu pitati sto su postigli. Pjesma govori o covjeku koji mnogo radi, ima kucu u predgradju, normalnu obitelj, zenu i djecu, kada je jos uvijek relativno mlad, 40 godina i shvaca kako je mogao jos mnogo toga postici. Ja sam zacrtao svoj put i u 90% slucajeva sam sretan s njim, ali postoje trenutci kada se osjecam jadno i zalim za nekim stvarima s kojima sam svoj zivot mogao napraviti boljim.
Slijedi nam Our White Noise.
Pjesma je napisana nakon sto smo na televiziji vidjeli izvjesce o jednoj djevojcici koja je ubijena u parku u Engleskoj. Izgleda da ju je usmrtilo nekoliko ljudi, ali nitko nije nista vidio ni prijavio. Danas su ljudi zaokupljeni samo sa sobom, tako da se moze dogoditi ubojstvo u velikom gradu, a ljudi su toliko plasljivi da se ne zele uplitati i pomoci, samo ce proci. Svijet se cijelo vrijeme ubrzava, pun je buke automobila, aviona, puno je zvukova mobilnih telefona, fakseva, kompjutora, razgovora, puno je informacija s kojima ljudi raspolazu, a u svemu tome ljudi samo zele normalno zivjeti, doci doma i iskljuciti se iz svega. Svakakva sranja se svakodnevno dogadjaju, a ljudi od njih okrecu glavu, sto je mozda neka moderna bolest. Ne optuzujem nikoga za pasivnost, ni ja nisam puno bolji, u 90% slucajeva ljudi okrecu glavu od necega s cime se ne zele suociti.
Private Nobody pjesma je na broju 8.
Pjesma je inspirirana knjigom Kurta Vonneguta Slaughther House Five i govori o potrazi za utjehom u samoci. Knjiga je o pomocniku vojnog kapelana, zvanom Billy Pilgrim, lociranom u Dresdenu u vrijeme II svjetskog rata. Knjiga je prilicno zabavna, prica kako se Billy suocava s ratom, kako pronalazi razne nacine izbjegavanja stvarnosti kako se ne bi morao suociti sa strahotama. Ponekad je dobro sto mozes neke stvari rijesiti sam. Sama pjesma je posveta Kurtu Vonnegutu i njegovu odnosu prema Billyu.
Pjesma Rain Hits Concrete objavljena je u E.P. izdanju koje najavljuje novi album. Sto nam mozete reci o tom prvom singlu s albuma?
To je vrlo jednostavna pjesma, nas bubnjar Neil Cooper poslao mi je nekakve dionice sto je odsvirao i prva mi je asocijacija bila kisa koja pada na beton. Sto je najbizarnije, nakon sto sam to poslusao pocela je padati jaka kisa; tako je zivjeti u Britaniji, sivo nebo, zimsko vrijeme. Ova pjesma predocuje kako sjedim u ovoj hladnoj, hladnoj zemlji, kisa pljusti, osjecam se jadno i gledam lika na televiziji koji mi govori kako cemo kao posljedica globalnog zatopljenja umrijeti kroz 50 godina, kako ce nas priroda na kraju pobijediti.
Jesi li ikad pozelio zivjeti negdje drugdje, gdje nema toliko kise, gdje je klima toplija?
Ne znam, ponekad se volim zaliti. Volim otici na odmor negdje gdje je toplije, no znam da se i preselim negdje toplije, zalio bih se da mi je prevruce. Istina je da sam odrastao u Irskoj i bez obzira koliko se zalio, to me je ucinilo osobom koja sam danas.
Vratimo se na upoznavanje s pjesmama s novog albuma, gdje smo dosli do Fear of God.
To je jedna od pjesama Michaela McKeegana, govori o osjecajima koji te preplavljuju kada svoju sudbinu prepustas drugima. Napisana je u jednu vecer. Imali smo gotovu glazbu na koju sam napisao tekst kako mi je izlazio iz glave i od svih pjesama na albumu najbliza je tijeku svijesti. Vezana je i uz film koji sam gledao vecer prije, Buffalo Soldier, jer se u njoj spominje i vojska. Za tu pjesmu nisam ni siguran o cemu tocno govori.
Pretposljednja pjesma na albumu je Heart Beat Hits.
Glazbu za pjesmu napisali smo prije, koristili smo old school metal riff s jos nekoliko ubacenih djelica. Tekst je napisan na doceku Nove godine, bio sam vani u gradu na veceri s prijateljima, bilo mi je super, iako su mi ti doceci znali biti prilicno losi. Smislio sam je dok sam se autom vracao kuci, putovao sam kroz grad uz pratnju osoba koje volim i do kojih mi je stalo, klimao sam sebi kako je sve dobro i sve ce biti dobro.
Album One Cure Fits All zakljucili ste s Walk Through Darkness.
Ova je pjesma posvecena svim meni bliskim ljudima, mislim da je vazno da ti ljudi budu na prvom mjestu. Nekolicina je ljudi na ovom planetu za koje bih sve napravio, i ako treba, hodao bih kroz mrak kako bih bio s njima. Hodao bih slijep za njima koliko god treba, dok ih ne nadjem.

Pretpostavljam da su u tijeku i pripreme za turneju s kojom cete promovirati novi album?
Imamo nekoliko svirki u travnju, no intenzivnije krecemo u svibnju, sviramo po Njemackoj, u Bruxellesu, Svicarskoj, Austriji, Nizozemskoj, Engleskoj, Skotskoj, Irskoj, nastupit cemo na sto vise festivala mozemo, takodjer planiramo veliku turneju koja ce poceti u rujnu, a zavrsila bi u studenom. S novim albumom nadamo se svugdje otici.
Planirate li odlazak u Ameriku?
Vjerojatno hocemo, zapocet cemo s Europom i ako stvari krenu dobro. Skupo je ici tamo.
Imas li neko posebno sjecanje na neki koncert?
Da budem iskren, odsvuda imam dobrih sjecanja. Super nam je kada prvi put negdje nastupamo, jer dolazimo iz maloga naselja iz okolice Belfasta. Imati sansu krenuti na svjetsku turneju stvarno je nevjerojatno, tako da ne bih mogao izdvojiti samo jedan dogadjaj, jer nam se mnogo toga dobrog dogodilo.

Nakon jedanaest albuma je li jos uvijek radite pjesme za sebe ili sto glazbena industrija nalaze?
Razlog zasto imamo osrednju prodaju albuma je sto nikada nismo namjerno radili komercijalnu glazbu. Neki albumi su dosta dobro prosli, ali nikad nismo ocekivali da cemo s njima postici uspjeh kakav jesmo, to nam je uvijek bio dobar dodatak. Kada bismo razmisljali napraviti nesto komercijalno poput Red Hot Chili Peppersa, nikada ne bismo uspjeli, jer bi to nama bilo ocajno, a vjerojatno bi podbacili. Ne bi se dobro ni osjecali, jer bi se prodali, bili bi supci (smijeh). Tako radije radimo pjesme za sebe, po nasim uvjetima, iako mozda i tako napravimo losu plocu, za kojom bismo zalili sljedece godine.
Ali bi jos uvijek stajali iza nje?
Da, upravo tako.

Therapy? je imao problema s bubnjarima i promjenama izdavackih kuca, bi li bend bio veci da niste prolazili kroz te faze?
To stvarno ne znam. Gledano realno, mislim da su albumi Troublegum i Infernal Love bili ispred svoga vremena, bili su popularni i prodali su se u stotinama tisuca primjeraka. Da smo Troublegum objavili prije 2 godine bio bi jos popularniji, no ja sam vrlo sretan, uspio je koliko je mogao i dobro se prodao, sto mi i nije toliko vazno, koliko da nam je pruzio priliku svirati po cijelome svijetu. Mi nismo sebe nikad smatrali velikim rock bendom, otisli smo koliko smo mogli. Mislim da nemamo nikoga u bendu ciji je poriv biti rock zvijezda, nama je vazno da budemo dobri glazbenici i radimo dobru glazbu.

Koja je najvaznija lekcija koju ste naucili u ovih sedamnaest godina sto se bavite glazbom?
Definitivno je najvaznije postupati prema ljudima s postovanjem, zato i glazbenu industriju ne uzimamo previse ozbiljno, mi sto radimo radimo ozbiljno i u svemu tome vazno je iskazati postovanje cak i prema bendovima s kojima sviramo na festivalima, iako nam nisu toliko dragi. Trudimo se ponasati prema ljudima kako se nadamo da ce se i oni ponasati prema nama. Vidjeli smo dosta bendova koji izbace prvi album, prodaju ga u pola milijuna primjeraka i postanu supci, a nakon tri godine bend se raspadne i onda opet pokusavaju biti prijatelji. Treba se prema ljudima odnositi s postovanjem, bez obzira svirali oni u bendu ili ne.
No ako si prema nekome dobar, a on i dalje stvara probleme, to zna biti problematicno.
Dogadja se, ali nas je moto postupati s ljudima kako bi mi htjeli da oni postupaju s nama.

Kakva je danasnja situacija u Irskoj? I vi imate dosta problema, koliko sve to utjece na sam bend?
Mislim da je danas politicka situacija u Irskoj bolja nego sto je bila godinama. Jos uvijek ima problema, ali ako pricamo o dogadjajima koji su se dogodili prije, nase tekstove nije nista od toga inspiriralo vec se sve vrti oko nas samih. Politicka situacija u Sjevernoj Irskoj bila je ocajna, ali isto su se djeca obje religije nalazila zajedno i isla na iste koncerte, slusala istu glazbu. Postoji vise nacina kako bi se ljudi nasli i zaboravili na svoje razlike.

Koliko uspijevas pratiti glazbu, otkrivas li nove bendove, odlazis li na koncerte?
Odlazim na mnogo koncerata kada sam doma, a to je u Cambridgeu u Velikoj Britaniji, gdje ima mnogo prostora za odrzavanje koncerata. Cak i kada smo na turneji i imamo slobodan dan, znamo poci na kakav koncert lokalnog benda. Vazno je otkrivati nove stvari, kako se ne bih uhvatio stalno slusati stvari koje sam slusao prije dvije godine.
Jesi li bio na nekom koncertu u posljednje vrijeme koji ti je ostao u lijepom sjecanju, a mogao bi ga preporuciti ljudima u Hrvatskoj?
Ima jedan bend trojac Contraband iz Sjeverne Irske, u kojemu djevojka pjeva i svira gitaru, sviraju pravi bijesni rock. Takodjer preporucujem jednog kantautora iz Sjeverne Irske koji se zove Robyn G Shields, a radi veoma dobru i mracnu glazbu.

U Hrvatskoj je tesko za ocekivati da ce puno irskih bendova imati priliku svirati, pogotovo zbog udaljenosti, a nismo ni veliko trziste.
Ja bih volio doci svirati u Hrvatsku. Therapy? dolazi svirati gdje god nas zovu i gdje uspijemo organizirati put. Vazno je kontaktirati promotore i reci im sto bi voljeli vidjeti, a nakon toga zove se menadzer benda i tako stvari krenu. Problem s vecinom bendova je sto zele ici svirati samo tamo gdje imaju veliku bazu poklonika, gdje su poznati. Slicna je stvar i sa Sjevernom Irskom gdje su bendovi poceli dolaziti tek u posljednjih deset godina, a prije su svirali samo u Dublinu, koji je na jugu.

Koji je za tebe najbolji period koji prati neki album, snimanje albuma, promocije, koncerti ili nesto drugo?
Da budem potpuno iskren, nakon svih ovih godina jos uvijek mi je najdrazi period na turneji. Snimanje albuma shvacamo vrlo ozbiljno, naporno je i nije zabavno kao kad smo na turneji, ali se na kraju isplati. Obozavam kad se ukrcamo u autobus i vozimo se po svijetu, kada sviramo u raznim gradovima, to me definitivno najvise uzbudjuje.
Moze li Therapy? zivjeti od svoje glazbe, jer mnogi bendovi ne mogu?
Ovisi o tome kako radis, kao i kod drugih stvari. Mi smo u devedesetima postali poznati, osobito nakon albuma Troublegum i Infernal Love i imamo odredjeni broj fanova po cijelome svijetu. Sve sto radimo, trudimo se raditi uz sto manje troskova, na turneju vodimo samo najpotrebnije ljude, ne hranimo se u skupim restoranima. Kada snimamo album koristimo samo dani nam proracun. Iako smo dosta vremena na turneji i prodajemo dosta artikala vezanih za bend, s obzirom da smo dugo na sceni, pazimo kako trosimo zaradjeni novac. Neki se bendovi lako naviknu na glamurozan nacin zivota, kada si poznat na turneju ne ides autobusom gdje i zivis, vec letis avionom i spavas u hotelu, sa sobom vodis hrpu tehnickog osoblja sto mnogo kosta, a onda kada vise ne objavljujes za veliku izdavacku kucu dogadja se da neki vise ne zele svirati pred manjom publikom i putovati autobusom, kada su naucili na hotele i svirke u velikim prostorima. No kako je Therapy? poceo svirkama pred malom publikom po cijeloj Irskoj i pomalo smo rasli, prilagodjeni smo svim uvjetima na turneji.

Ima li Andy Cairns jos kakvu strast osim glazbe?
Volim citati i stalno imam neku knjigu pri ruci, a kao obiteljski covjek volim provoditi sto vise vremena s obitelji. Kuca mi je puna knjiga i CD-a.
Uz sve obveze s bendom, koliko uspijevas biti s obitelji?
Na turneji bismo trebali biti otprilike devet mjeseci, ali budemo dva mjeseca na pocetku godine, dva smo mjeseca po festivalima i nekih sest tjedana pred kraj godine. Kada smo u Velikoj Britaniji svratim kuci, a obitelj me katkada posjeti na festivalima. Tako da kada sam na turneji, nema me kuci od cetiri do sedam tjedana, ali kada sam doma tu sam sedam dana tjedno, cijelo vrijeme (smijeh). Bend nije poput normalnog posla da me obitelj vidi tek navecer nekoliko sati prije spavanja i pola sata ujutro. Mnogi moji prijatelji rade normalne poslove i vidjaju svoju djecu po 10 minuta, a dok sam ja doma, svaki sam dan s obitelji.

Za kraj imas li sto za poruciti vasim fanovima u Hrvatskoj?
Sve koji slusate i podrzavate nasu glazbu, pozdravljamo vas i puno vam hvala. Stvarno bi voljeli doci svirati u Hrvatsku, a ako i vi to zelite kontaktirajte vase lokalne promotore i recite im to.

Vise informacija o albumima, turneji i samome bendu mozete pronaci na internetskim stranicama www.therapyquestionmark.co.uk