Britansko je otocje prepuno uspravnog kamenja, kamenih krugova i drevnih megalita: Avebury Henge u Wiltshireu, Rollright Stones u Oxfordshireu, Long Meg and Her Daughters u Cumbriji, Callanish on Lewis na Zapadnom otocju, Longstone, jedan od nekoliko stojecih kamena na Dartmooru te Ring of Brodgar u Orkneyju tek su neki od njih. Medutim, nijedan nije toliko poznat i toliko tajanstven kao Stonehenge, koji se nalazi na osamljenoj salisburskoj nizini.
Stonehenge, koji se nalazi nekoliko kilometara od mjesta Salisbury u engleskoj grofiji Wiltshire, megalitski je kameni kompleks koji potjece iz razdoblja izmedu neolitika i broncanog doba. Unatoc cinjenici da jos samo dio strukture stoji na svome mjestu, Stonehenge uziva u svjetskoj slavi zahvaljujuci svom impresivnom izgledu. Sastoji se od divivskih cromlecha , kako su nazvani plosnati kameni blokovi koji vodoravno pocivaju na slicnom uspravnom kamenju, i odredenog broja drugih monolita, odnosno velikog pojedinacnog kamenja. Ovaj spomenik je uvijek opcinjavao posjetitelje, a u proslosti su ga se i bojali. Ima mnogo nejasnoca u vezi njegova podrijetla i namjene, a o tome govore mnoge fantasticne teorije.
Stonegenge se prvi put spominje u Povijesti kraljeva Britanije koju je napisao Godfrey od Monmoutha oko 1136. Nazalost, njegov opis podrijetla Stonehengea je nezadovoljavajuc i nevjerojatan. On tvrdi da su ga sagradili divovi u davnoj proslosti u Irskoj, a da ga je na danasnje mjesto prenio Merlin, carobnjak kralja Artura, koristeci se svojim carobnim mocima kako bi pomicao goleme kamene blokove. Godfrey je takoder zapisao da je kamenje imalo cudesnu moc lijecenja te da je moglo izlijeciti mnoge bolesti. To je uvjerenje dokumentirano još u dvanaestom stoljeću, u knjizi Geoffreya iz Monmouth Povijest britanskih kraljeva. Nadalje, za vrijeme istraživačkog programa Zmajev projekt, koji je 1978. započeo istraživač Zemljine energije Paul Deveraux, prikazano je da barem jedan od uspravnih kamena Rollrighta u Oxforshireu pokazuje brze fluktuacije magnetske energij i jako magnetsko polje. Zanimljivo je da su ljudi slomljenih udova stoljećima posjećivali Rollright Stones, vjerujući da će im kamenje pomoći - a današnja terapija otkrila je da elektromagnetizam ubrzava postipak zacjeljivanja slomljenih kosti. Je li to tek slučajnost? Možda su te sile bile poznati graditeljima Stonehengea i ostalih megalitskih zdanja, pa su ih za tu svrhu podignuli na mjestima djelovanja Zemljine prirodne energije.
Neke skupine i danas vjeruju da Stonehenge ima ljekovitu moc. U proslosti se i crkva morala suociti s carolijom Stonehengea, pa je tako 601. godine papa Grgur I. naredio da se ovaj hram drevnih Brita ne unisti, vec da se posveti svetom vodom.
Kako je vrijeme prolazilo, teorija da to kamenje predstavlja ostatke hrama bila je sve prihvacenija, medutim nitko nije mogao odgonetnuti jos vecu zagonetku: tko su bili graditelji Stonehengea? Jedna teorija, koja je poprilicno nelogicna, bila je da su ga podigli Rimljani i da su takvi elementarni oblici smisljeno projektirani, gotovo kao uvreda, neprofinjenim stanovnicima Britanskog otocja. Druga teorija govori da su graditelji osvajaci iz Skandinavije, a treca da je to djelo Druida.
Prvi znanstvenik koji je shvatio njegovu funkcionalnu vaznost, ako vec ne i podrijetlo, bio je John Smith, koji je 1771. objasnio znacenje Stonehengea kao kalendara na osnovi nekoliko prilicno jednostavnih astronomskih opazanja. Polovicom 19. stoljeca, kao posljedica arheoloskih otkrica u Grckoj, bilo je vrlo popularno misljenje da su veliki kameni krug podigli Mikenjani, za koje se vjerovalo da su raspolagali tehnickim znanjem nuznim za pomicanje i postavljanje takvih golemih kamenih blokova na odgovarajuca mjesta. Dok su znanstvenici razmatrali mogucnost da su Stonehenge sagradili grcki osvajaci, pjesnike i slikare, ukljucujucu lorda Byrona i JohnaConstablea, nije toliko privlacila znanstvena rasprava koliko su bili opcinjeni romanticnim prizorom rusevine u tmurnim zelenim poljima Wiltshirea.
Tek je krajem 19. stoljeca prihvaceno da je izgradnja megalitskog kruga djelo drevnog lokalnog stanovnistva. Razvojem modrenih metoda datiranja, napokon se mogla utvrditi starost ovog spomenika. Metoda utvrdivanja starosti radioaktivnom ugljikom pokazala je da su monoliti podignuti cetristo ili petsto godina prije mikenskih spomenika, pa je ta teorija odbacena. Tijekom 50-ih godina 20. stoljeca istrazivanja koje je proveo R. J. C. Atkinson pokazala su da je kompleks graden u nekoliko faza.
U pocetku se smatralo da mozemo razlikovati tri jasne faza, ali danas se opcenito vjeruje da su bile cetiri. Tijekom prve faze u drugoj polovici treceg tisucljeca prije Krista nalaziste se sastojalo od kruznog jarka koji je zatvarao prostor promjera 110 metara s nasipom na obje strane. Ulaz u posveceni krug bio je oznacen dvama monolitima, dok je treci, koji je jos na nalazistu i poznat je pod imenom Kosi kamen , bio postavljen izvan zatvorenog prostora. Kasnije je iskopano 56 rupa uz unutrasnji rub zemljanog nasipa. Namjena tih rupa jos nije jasna, iako otkrice ostataka kostiju u njima naznacuje da je mozda rijec o spalistima. Treca faza protezala se izmedu kraja treceg tisucljeca i pocetka drugog tisucljeca prije Krista. Tijekom te faze iz kamenoloma udaljenih stotinama kilometara doneseno je osamdeset blokova plavog kamena nastalog vulkanskom aktivnoscu i postavljeno u dva reda u obliku potkove.
Najspektakularnija faza izgradnje ovog spomenika zbila se vjerojatno tijekom 16. ili 15. stoljeca prije Krista. U toj fazi uklonjeno je plavo kamenje i na njegovo mjesto postavljeno je trideset velikih monolita nacinjenih od lokalnog pjescenjaka. Postavljeni su u krug i medusobno spojeni golemim poprecnim gredama od toga kamena. Oko cetrdeset blokova plavog kamena upotrijebljeno je za izgradnju drugoga kruga unutar prvoga, a u sredini toga kruga postavljeno je u obliku potkove pet golemih trilita (dva monolita s trecim na vrhu), svaki visi od sedam metara. U samom sredistu strukture stajao je plosnat kameni blok nazvan oltarni kamen, koji je od trilita bio odvojen jos jednom "potkovom" nacinjenom od plavog kamena. Astronom Fred Hoyle otkrio je da je cijela konstrukcija sagradena kao instrument za predvidanje pomrcina Sunca. Vjerski vode mogli su je upotrebljavati kao izvor moci jer bi, pokazujuci sposobnost da predvide takve iznimne dogadaje, dobivali ugled i moc. Unatoc cinjenici da su mnoge tajne Stonehengea otkrivene i da su istrazivanja u Carnacu u Francuskoj ukazala na neke mogucnosti, jos ni danas ne mozemo u potpunosti objasniti kako su golemi monoliti, od kojih su neki tezili i vise od pedeset tona, postavljani na svoja mjesta. U svakom slucaju, arheolozi su potvrdili da su ljudi toga vremena raspolagali tehnologijom za izgradnju takve gradevine.
Sto je, dakle, bio Stonehenge - Suncv hram, Mjeseceva zvjezdarnica, vrelo iscjeliteljske energije, izvanzemaljski spomenik? Postoji o tome mnogo teorija, od onih tajanstvenih do apsurdnih. Puno je toga napisano o navodnom poistovjecivanju kamenja s bozanskim dogadajima, sto dovodi do zakljucka da je Stonehenge slozena astronomska zvjezdarnica; primjerice, istina je da se crta između Heel Stonea i Altarova kamena podudara s mjestom izlaska sunca za ljetnog suncostaja. U svakom slucaju, kao što su istaknuli Janet i Colin Bord u knjizi Drevne tajne u Britaniji, nedavno su istrazivaci pronasli nedostatke tih poistovjecivanja pa bi stoga trebalo ponovno razmotriti tu mogucnost. Potpuno razlicita teorija o namjeni Stonhengea potjece iz narodne predaje koja tvrdi da, poput ostalih megalita, njegovo kamenje ima iscjeljiteljsku moc. I opet, Zmajev projekt je pokazao da su mnogi megaliti smjesteni na mjesta s geoloskim poremecajima ili u njihovoj blizini, poput tektonskih intruzija ili radioaktivnih podrucja. Pri razmatranju Zemljine energije, neizbjezno se dolazi do zmajevih linija - ravnih crta koje spajaju prethistorijske i pretkrscanske spomenike, sveta mjesta i drevna magicna podrucja i koje vizualno ocrtavaju gustu mrezu podzemnih kanala zemljine energije. Iako je tu ideju prvi put ozbiljno primjenio na britansko otocje 1921. istrazivac-amater Alfred Watkins, u Kini je stvarnost lung meia ili zmajevih tragova (sto je nadahnulo naziv Devereuxova projekta) prihvacena već stoljecima. I ne samo to; ta ideja daje intrigantnu paralelu sa shvacanjem o energetskim tockama koje su temelj akupunkture, jos jedne drevne kineske tredicije. Na Zapadu, tema o Zemljinoj energiji jos uvijek potice kontroverzne stavove, ali vise nema sumnje u njezino postojanje ni snagu. Jedno snazno iskustvo o njezinu djelovanju dozivio je zapanjeni mladic William Lincoln 25. kolovoza 1974. Zajedno s trojicom prijatelja usao je u prsten koji su tvorile bukve oko okrugla drevnog napisa koji se zove Chanctonbury Ring, sjecista pet energetskih linija na vrhu brezuljka Washington, West Sussex, kada ga je iznenada neka nevidljiva sila podigla u zrak nekoliko metara. Tamo je ostao barem 30 sekundi, lebdeci vodoravno i urlajuci od straha, a zatim je pao na zemlju - je li to samo podsjecanje o snazi proslosti cak i u sadasnjosti?
Britansko je otocje prepuno uspravnog kamenja, kamenih krugova i drevnih megalita: Avebury Henge u Wiltshireu, Rollright Stones u Oxfordshireu, Long Meg and Her Daughters u Cumbriji, Callanish on Lewis na Zapadnom otocju, Longstone, jedan od nekoliko stojecih kamena na Dartmooru te Ring of Brodgar u Orkneyju tek su neki od njih. Medutim, nijedan nije toliko poznat i toliko tajanstven kao Stonehenge, koji se nalazi na osamljenoj salisburskoj nizini. 
Stonegenge se prvi put spominje u Povijesti kraljeva Britanije koju je napisao Godfrey od Monmoutha oko 1136. Nazalost, njegov opis podrijetla Stonehengea je nezadovoljavajuc i nevjerojatan. On tvrdi da su ga sagradili divovi u davnoj proslosti u Irskoj, a da ga je na danasnje mjesto prenio Merlin, carobnjak kralja Artura, koristeci se svojim carobnim mocima kako bi pomicao goleme kamene blokove. Godfrey je takoder zapisao da je kamenje imalo cudesnu moc lijecenja te da je moglo izlijeciti mnoge bolesti. To je uvjerenje dokumentirano još u dvanaestom stoljeću, u knjizi Geoffreya iz Monmouth Povijest britanskih kraljeva. Nadalje, za vrijeme istraživačkog programa Zmajev projekt, koji je 1978. započeo istraživač Zemljine energije Paul Deveraux, prikazano je da barem jedan od uspravnih kamena Rollrighta u Oxforshireu pokazuje brze fluktuacije magnetske energij i jako magnetsko polje. Zanimljivo je da su ljudi slomljenih udova stoljećima posjećivali Rollright Stones, vjerujući da će im kamenje pomoći - a današnja terapija otkrila je da elektromagnetizam ubrzava postipak zacjeljivanja slomljenih kosti. Je li to tek slučajnost? Možda su te sile bile poznati graditeljima Stonehengea i ostalih megalitskih zdanja, pa su ih za tu svrhu podignuli na mjestima djelovanja Zemljine prirodne energije. 
Kako je vrijeme prolazilo, teorija da to kamenje predstavlja ostatke hrama bila je sve prihvacenija, medutim nitko nije mogao odgonetnuti jos vecu zagonetku: tko su bili graditelji Stonehengea? Jedna teorija, koja je poprilicno nelogicna, bila je da su ga podigli Rimljani i da su takvi elementarni oblici smisljeno projektirani, gotovo kao uvreda, neprofinjenim stanovnicima Britanskog otocja. Druga teorija govori da su graditelji osvajaci iz Skandinavije, a treca da je to djelo Druida. 
Tek je krajem 19. stoljeca prihvaceno da je izgradnja megalitskog kruga djelo drevnog lokalnog stanovnistva. Razvojem modrenih metoda datiranja, napokon se mogla utvrditi starost ovog spomenika. Metoda utvrdivanja starosti radioaktivnom ugljikom pokazala je da su monoliti podignuti cetristo ili petsto godina prije mikenskih spomenika, pa je ta teorija odbacena. Tijekom 50-ih godina 20. stoljeca istrazivanja koje je proveo R. J. C. Atkinson pokazala su da je kompleks graden u nekoliko faza. 
Najspektakularnija faza izgradnje ovog spomenika zbila se vjerojatno tijekom 16. ili 15. stoljeca prije Krista. U toj fazi uklonjeno je plavo kamenje i na njegovo mjesto postavljeno je trideset velikih monolita nacinjenih od lokalnog pjescenjaka. Postavljeni su u krug i medusobno spojeni golemim poprecnim gredama od toga kamena. Oko cetrdeset blokova plavog kamena upotrijebljeno je za izgradnju drugoga kruga unutar prvoga, a u sredini toga kruga postavljeno je u obliku potkove pet golemih trilita (dva monolita s trecim na vrhu), svaki visi od sedam metara. U samom sredistu strukture stajao je plosnat kameni blok nazvan oltarni kamen, koji je od trilita bio odvojen jos jednom "potkovom" nacinjenom od plavog kamena. Astronom Fred Hoyle otkrio je da je cijela konstrukcija sagradena kao instrument za predvidanje pomrcina Sunca. Vjerski vode mogli su je upotrebljavati kao izvor moci jer bi, pokazujuci sposobnost da predvide takve iznimne dogadaje, dobivali ugled i moc. Unatoc cinjenici da su mnoge tajne Stonehengea otkrivene i da su istrazivanja u Carnacu u Francuskoj ukazala na neke mogucnosti, jos ni danas ne mozemo u potpunosti objasniti kako su golemi monoliti, od kojih su neki tezili i vise od pedeset tona, postavljani na svoja mjesta. U svakom slucaju, arheolozi su potvrdili da su ljudi toga vremena raspolagali tehnologijom za izgradnju takve gradevine. 
Sto je, dakle, bio Stonehenge - Suncv hram, Mjeseceva zvjezdarnica, vrelo iscjeliteljske energije, izvanzemaljski spomenik? Postoji o tome mnogo teorija, od onih tajanstvenih do apsurdnih. Puno je toga napisano o navodnom poistovjecivanju kamenja s bozanskim dogadajima, sto dovodi do zakljucka da je Stonehenge slozena astronomska zvjezdarnica; primjerice, istina je da se crta između Heel Stonea i Altarova kamena podudara s mjestom izlaska sunca za ljetnog suncostaja. U svakom slucaju, kao što su istaknuli Janet i Colin Bord u knjizi Drevne tajne u Britaniji, nedavno su istrazivaci pronasli nedostatke tih poistovjecivanja pa bi stoga trebalo ponovno razmotriti tu mogucnost. Potpuno razlicita teorija o namjeni Stonhengea potjece iz narodne predaje koja tvrdi da, poput ostalih megalita, njegovo kamenje ima iscjeljiteljsku moc. I opet, Zmajev projekt je pokazao da su mnogi megaliti smjesteni na mjesta s geoloskim poremecajima ili u njihovoj blizini, poput tektonskih intruzija ili radioaktivnih podrucja. Pri razmatranju Zemljine energije, neizbjezno se dolazi do zmajevih linija - ravnih crta koje spajaju prethistorijske i pretkrscanske spomenike, sveta mjesta i drevna magicna podrucja i koje vizualno ocrtavaju gustu mrezu podzemnih kanala zemljine energije. Iako je tu ideju prvi put ozbiljno primjenio na britansko otocje 1921. istrazivac-amater Alfred Watkins, u Kini je stvarnost lung meia ili zmajevih tragova (sto je nadahnulo naziv Devereuxova projekta) prihvacena već stoljecima. I ne samo to; ta ideja daje intrigantnu paralelu sa shvacanjem o energetskim tockama koje su temelj akupunkture, jos jedne drevne kineske tredicije. Na Zapadu, tema o Zemljinoj energiji jos uvijek potice kontroverzne stavove, ali vise nema sumnje u njezino postojanje ni snagu. Jedno snazno iskustvo o njezinu djelovanju dozivio je zapanjeni mladic William Lincoln 25. kolovoza 1974. Zajedno s trojicom prijatelja usao je u prsten koji su tvorile bukve oko okrugla drevnog napisa koji se zove Chanctonbury Ring, sjecista pet energetskih linija na vrhu brezuljka Washington, West Sussex, kada ga je iznenada neka nevidljiva sila podigla u zrak nekoliko metara. Tamo je ostao barem 30 sekundi, lebdeci vodoravno i urlajuci od straha, a zatim je pao na zemlju - je li to samo podsjecanje o snazi proslosti cak i u sadasnjosti? 