Uvijek je postojala prepirka medju metalcima tko zapravo slusa 'pravi metal. To je postojalo otkako metal postoji. Zanimljivo je da zapravo nikad nitko od takvih nije bio u pravu, jer je pomalo zatucano obozavati samo jedan bend, samo jedan zanr... Nista ne donosi ni rasprava u kojoj se svom sugovorniku metalcu zeli nesto dokazati ili ga uputiti na 'pravi put'. Zasto je to tako i kako je to zapravo nastalo ni meni nije bas najjasnije ali cu u ovom telstu kolumne pokusati odgonetnuti. Krenimo od samih pocetaka.

Osamdesetih godina svi znaju da je metal imao najvecu ekspanziju. U to vrijeme se radja se i Speed kao jedan od pravaca u kojem zapravo javlja i taj takmicarski duh. Grupe su se naime takmicile tko bi mogao brze svirati. Isto kao da se zeli proglasiti najbrza grupa na svijetu. Tako je bar izgledalo.

Metal je sam po sebi diskutabilna vrsta glazbe o kojoj su mnogi, osobito mediji davali svoj doprinos u okarakteriziranju ove vrste glazbe. Da li je to bilo omalovazavanje ili favorziranje, zavisilo je kakav je medij. No, dobro. Speed je postojao u vrlo kratkom razdoblju od nekoliko godina. Za tih nekoliko godina rodilo se takozvano takmicenje izmedju grupa. Postojale su dvije najvece frakcije. Americka i naravno europska. Prvi sastavi Speeda s americke strane su bili Slayer i Metallica. Sad ce neko reci da to nije istina i eto prepirke ha ha ha. S europske strane to su bila dva njemacka sastava Kreator i Sodom . Bilo je tu jos nekih drugih sastava, ali evo uzeo sam za primjer ove sastave koji su se trudili biti u vrhu i takmiciti se na neki nacin. Kako nitko nije mogao dobiti bitku koja je izmisljena tek tako, radi mozda velicanja vlastitiog ega, vrlo brzo se to takmicenje zavrsava onako kako je i pocelo. Medjutim, u publici i obozavateljima ostaje nit koja ih ih zbunjuje. Tome svemu doprinose i razne informacije od medija, manje ili vise pogresne. Neki su mislili da Speed nije zabavan, i da tu nema nicega osim brzine sviranja koja je u jednu ruku neprihvatljiva. Naravno ta brzina je najneprihvatljivija bila glazbenoj industriji pa se polako Speed pretvara u Thrash. A zasto? Zasto je Speed sisao s pozornice? Vrlo jednostavno. Producenti su ubili Speed. Nikad im to necu oprostiti. Producentima se nije svidjala brzina sviranja jer su se prvi put u zivotu suocili s tako brzom glazbom da je produkcija i moze se reci svo njihovo umijece bilo baceno pod noge. Ta vrsta glazbe ih je natjerala da sami sebi priznaju da nemaju pojma. Uvijek se nesto ne bi culo. Ili se nesto previse culo. Tadasnja tehnika snimanja nije dozvoljavala da Speed prezivi i producenti su bili ogranicenih mogucnosti. Speed nestaje i pojavljuje se Thrash na velika vrata s nesto sporijom svirkom od Speeda ali zato posjeduje ono sto bi se u narodu reklo. 'masni riffovi'.

Sada se vec moglo posvetiti dotjerivanju zvuka. Thrash bas i nije neka takmicarska disciplina pa se taj rivalitet polako gubi i sasvim nestaje.

Ipak, par godina tog takmicarskog duha ostavlja traga na onima koji su slusali glazbu i koji je slusaju tako da se i danas dan metalci izmedju sebe 'svadjaju' koji je album ili koja grupa bolja. Naravno pri tome se uopce ne postuju ukusi i parlamentarnost.

Publika je vrlo brzo upila Speed i jos brze se priklonila Thrashu. I same rijeci dovoljno govore. Speed je kako samo rijec u prijevodu znaci brzina, a Thrash je mlacenje, udaranje. Thrash je odmah postao zarazan zbog sporijih ali masnijih riffova i oni koji nisu simpatisali Speed nasli su se u Thrashu. Cijelu prasinu je podigao Speed svojom brzinom pa iako rivalstvo izmedju grupa prestasje pojavom Thrasha i prelazi u istrazivanje zvuka, produkcije i tehnickih ostvarenja, medju publikom ostaje polemiziranje kao trend. Teme i dileme uvijek su bile rasirene medju metalcima. Tako je nekih godina bilo popularno da netko zna mnogo biografija grupa, a netko zna sve tekstove s pojedinih albuma. Metal je upravo zbog toga zanimljiv jer se rodio kao alternativa svim onim milozvucima koji su vladali u glazbenoj industriji prije svih mogucih revolucija u Sjedinjenim Drzavama sezdesetih i sedamdestih godina proslog stoljeca. Evo vec polako predjoh na povijest metala. Metal se nije rodio tih godina a tko zna sta bi se sve desilo da jeste. Uglavnom, metal sam po sebi sadrzi u sebi raspravu i raskol pa se zbog toga bez problema godinama nosi s svim osudama koji ga prate. Zbog toga se i publika nije mogla osloniti na svoje ukuse i osjecanja jer su se mijesali s jedne strane medijskim bombardovanjem kako takva glazba ne zasluzuje pozornost, i druge strane provokocijama koje su donosili bendovi svojim ponasanjem i tekstovima. U nekim sredinama sami metalci izmedju sebe su se dokazivali tko je veci metalac, tko slusa bolju glazbu, tko ima vise ploca, kazeta, diskova, bla, bla, bla. I danas to postoji ali u kakvim sredinama. Normalno da su to pomalo zatucane sredine, zabiti od nazovimo urbanih sredina, gdje nije uslov ako je cesta od asfalta pa da se to mjesto moze zvati gradom. U onim nesto vecim gradovima to se desavama ako je sam grad provincija ili na rubu izmedju stvarnog razvijenog grada ili njegove imitacije. U pravim vecim gradovima toga zapravo ima u malim kolicinama i prisutno je zavisno od pojedinaca, mentaliteta, i stupnja razvijenosti te obavijestenosti. Ovo se tice samo Balkana. Ostali dijelovi Europe kao kontinenta ne pripadaju ovom dijelu price nego ovom slijedecem koji tek dolazi.

U Europi se odavno izgubilo rivalstvo u samoj publici. Vec je dovoljno grupa da se njima ne raspravlja nesto narocito, osim onog opceg osobnog misljenja. Rivalstvo medju sastavima se donekle nastavlja u smislu osobnog interesa, zarade ili sto boljoj naklonosti izdavaca. Cak se zadnjih godina i to izgubilo. Sad je sve vise prisutna suradnja izmedju poznatijih i anonimnijih grupa. Primjer tome je suradnja izmedju Maxa Cavalere i Eyesburna na albumu Prophecy od Soulfly. Sad bi se mogla naravno voditi rasprava da li je Soulfly ikako grupa koja pripada ili ne pripada metalu. Slusao sam nekoliko rasprava bas na temu Soulfly od ljudi koje poznajem. Za mene pomalo komicne rasprave i situacija u kojoj se nalazim kao posmatrac jer mi je vise pomalo dosadno ulaziti u konverzacije bez cilja i poente jer nista se ne moze potvrditi i argumentirati. Ne volim se nikako naci u situaciji da mi netko namece svoj ritam govoreci kako trebam slusati ovo ili ono zbog toga sto je to njemu ili njoj dobro. I ostali slicni primjeri. Ali dobro je da se rasprave vode.

Za metal je najbolje da tako i ostane, da se vode rasprave, da se izmjenjuju misljenja, iskustva. Bez toga metal kao glazba bi izgubila onu dodatnu car i vatru koju posjeduje. Energija koja se ne gubi ni trenutka, potpomognuta raznim desavanjima na svjetskoj sceni.