Nakon proslomjesecnog humoristicnog oduska glede teme kolumne odlucio sam se dotaknuti jedne malo vaznije teme. Kada kazem 'malo vaznije' mislim puno vaznije, a kada kazem 'humoristicnog' oduska mislim 'sricanja onoga sto je moralo biti sroceno'. Umjetnost. Svi smo culi tu rijec, ali sto ona znaci? Definicija ima bezbroj, a malo koja pokrije sve. Ona koja bi pokrila sve bila bi dovoljno duga da se ja iz ove kolumne izvucem jednim copy-pasteom. Ali necu. Umjetnost je, na kraju krajeva, mrtva.

Zasto to mislim? Zato sto je sve vec napisano, snimljeno, receno, odglumljeno, isprogramirano i naslikano. Cak sam primijetio uzorak u svemu tome - sto je vid umjetnosti noviji, to se lakse istrosi. Video igre su, ako bismo ih smatrali umjetnoscu (sto bismo lako mogli s obzirom na to koji je pothvat postao napraviti video igru), nastale najkasnije od svih multimedijalnih kreacija, a vec su se srozale na to koja ce imati bolju grafiku i koja ce se bolje prodati uz minimalno ulozeni trud. Zlatno doba video igara bilo je do 1995. godine, uz izuzetke koji su to razdoblje rastegnuli do 2000. godine. Umrle su mlade, mladje od 100 godina.

Knjizevnost je potrajala 'malo' dulje, kao i slikarstvo. Ali smatram i jedno i drugo mrtvim jos od onoga dana kada je nekome palo na pamet :'Hajdemo redati rijeci nasumicno i vidjeti sto ce ispasti jer sve smo drugo vec isprobali!' i 'Hmmm... ako ja sad ovu boju samo spricnem na platno, hoce li netko traziti dublje znacenje? Ma naravno da hoce!'

Glazba? Jeste li culi noise? I to se sada prodaje kao glazba. Zato sto je sve drugo vec pokusano. Novi glazbeni zanr tesko da ce nastati. Novi filmski zanr isto. Nove akcijske glumce usporedjuje se s Arnoldom, nove rock bendove s Beatlesima i Rolling Stonesima, nove skladatelje s klasicarima, nove pisce s nekim od bezbrojnih -izmova koje je ispljunula neizmjerna ljudska kreativnost. Napisite neku knjigu i recite da ne spada u neki vec postojeci zanr i da ne postoji slicna. Snimite takav film. Pjesmu. Naslikajte sliku koja nece prikazivati nesto sto vec neka prikazuje. Ako se i moze nesto novo, to cemo vec izlizati u iducih 50 ili 60 godina.

Smatram se pripadnikom povlastene generacije. Odrastao sam uz tehnoloski boom, a vjerujem da cu do svoje smrti vidjeti sve sto je ljudski rod u stanju stvoriti i dovoljno se nauzivati u tome da ce mi smrt doci prirodno. Tamo, 2060. godine, kada budem gledao remake Terminatora i misliti kako su svi akcijski filmovi izisli u proslih 70 godina samo blijeda kopija ovoga, ili slusati Beatlese i shvatiti da neki tamo 'ultraoriginalni' bend kojeg slusaju moji praunuci ima isti zvuk kao i oni. Ne kazem da treba odustati, ali sve sto cinimo u 21. stoljecu su samo kozmeticka doradjivanja stvari koje vec postoje. Remakeovi, imitacije, uglavnom jako lose. Jer eventualno se istrose i metode na koje se nesto moze preraditi pa i to postane repetitivno i dosadno.

Umjetnost je umrla. Imitirala je sve sto je mogla i sada vise nema tema niti nacina. Ne mozemo napisati umjetnost bez UMJETNO, ne mozemo napisati ARTIFICIAL bez ART. Postala je prazna i deja-vu-asta. Nacini na koje nastaje postali su rutina i repetitivnost. Jer sve je vec receno. Ostaju nam samo originalni nacini kako nesto unistiti, stvorili smo sve sto se moze. To se uvelike odrazilo i na metal glazbu, o kojoj cu vise u nekoj od iducih kolumni za koju je ova svojevrsni uvod.