Konacno je stigao i taj dan da legendarni Anthrax zasvira u Hrvatskoj. Nakon proslogodisnjih neuspjesnih pokusaja organizacije koncerta ovaj put su stvarno stigli i to u klasicnoj postavi Belladonna / Spitz / Ian / Bello / Benante. Pa ako to nije bila prava pozivnica za Pauk, ne znam sto je!

Od velike cetvorke thrasha (Megadeth / Metallica / Anthrax / Slayer) uvijek sam Anthrax ponajvise volio iz razloga sto su im pjesme pune iznimno pamtljive, pjevne i pune duha, te simpaticnih tema i tekstova. A i riffing stil je razlicit kod bendova s istocne obale SAD-a (jos cu spomenuti svoje apsolutne favorite Overkill i naravno legendarni Nuclear Asasault kao primjere tog ''ulicnog'' thrasha), nasuprot Bay-area bendovima.

Dobro, dosta o mojem nezanimljivom ukusu kojeg spominjem samo da naglasim koliko volim Anthrax i koliko sam bio nabrijan da cu ih konacno vidjeti uzivo u originalnom line-upu, moram prijeci na stvar! A stvar ce biti samo fucking Anthrax, zato sto predgrupe Father i Nailed nazalost nisam gledao, a tik prije Anthraxa sam se smjestio u prve redove odakle se nisam micao pa zbilja ne mogu procijeniti koliko je publike bilo iza i oko mene (poslije koncerta sam cuo od raznih ljudi razne procjene, recimo da je neki prosjek tih informacija bio izmedju 600 i 800).

Koncertni intro Anthraxu je muzika iz Blues Brothersa, na cije pustanje je atmosfera krenula uzlaznom putanjom. Krecu skandiranja i Anthrax izlazi na stage sa Among the Living , popracen erupcijom odusevljenja! Osjecaj koji me preplavio u tom trenutku stvarno je bio fantastican, teleportacija u dane najboljeg thrasha, NY style! Bend u punoj formi, Bello benga k'o lud i nabrijava rulju, Spitz przi solaze, Ian dere svoje legendarne riffove, Benante ''beats the beat, the beat he beats'', a Belladona vristi iz petnih zila! Iako izgleda daleko najstarije od svih, Joey je jos u dobroj formi! Do jaja! Rulja isto zakon - krece skakanje, benganje i moshanje, koje se nije zaustavilo do samog kraja koncerta. Pohvale zbilja odlicnoj publici, barem je takva bila naprijed - nije vazno koliko je bilo rulje, vazno je da su bili pravi ljudi koji su znali stvari, a i bend je to cijenio. Znam da sam nakon koncerta bio posteno izubijan i mokar do gole koze, a to znaci da je bilo jebeno dobro!

Koncert se nastavlja s Got the Time (jedina stvar sa Persistence of Time!), a iducih pet pjesama u redu je bilo nesto nevjerojatno: Caught in a Mosh, A.I.R., Madhouse, Antisocial i N.F.L. su razorile sve! Ne sjecam se kad sam na nekom koncertu vidio i cuo pet ovakvih klasika zaredom. I to u kakvoj izvedbi! Sve je prstalo od energije, koju je bend zracio. Vidjelo se da su totalno zagrizli za ovaj reunion i przili su sa zarom. Stvarno fenomenalno. Steta sto zvuk nije bio bolji. To mi je jedina zamjerka koncertu, stvarno je zvuk bio dosta los, pa pojedini riffovi i prijelazi nisu toliko dosli do izrazaja, a i Belladonna je bio malo pretih u miksu.

Nakon ovog reda klasika dolazi i iznenadjenje u vidu stvari Medusa , koja je donekle usporila stvari (iako volim ovu pjesmu ne bi bilo lose da su je mozda zamijenili sa Belly of the Beast ili necim drugim s Persistencea), a koncert zavrsava sa hitom svih hitova: Indians ! Jos jedan od vrhunaca koncerta, WAR-fucking-DANCE je bio do bola, a netko iz rulje je dobacio Joeyu indijansko perje s kojim se ovaj naravno okitio i zajebavao! Do izrazaja su, koo i u svim pjesmama s Among the Living albuma (koji je ipak najpopularniji pa su s njega svirali najvise komada) dosli briljantni ''gang'' back-vokali Frank Belloa i Scott Iana koje je u svakom trenutku fantasticno pratila publika.

Iako su se u ovom trenutku Anthraxi napustili stage, bilo je jasno da jedan poduzi bis mora slijediti. A bis je zapoceo na najbolji moguci nacin, mojom omiljenom stvari Be All End All. Kad sam cuo onaj legendarni uvod poptpuno sam se najezio, a kad su krenuli riffovi i onaj legendarni Benanteov ritam potpuno sam poludio. Ako je tko u blizini popio lakat ili nesto, ispricavam se! Kasnije slijedi zajebantski I'm the Man (Bello zavija kao udaren!) i posveta Dimebagu sa New Level , koji je otpjevao Scott. I onda konacno. nesto s prvijenca! Stvarno obozavam taj album, iako ga mnogi potcjenjuju, kao i Neil Turbina koji pjeva na njemu, a Metal Thrashing Mad mi je jadna od najjacih stvari na njemu i jedan od vrhunaca sinocnjeg koncerta. Steta sto se zbog usranog sounda Spitzov solo nije cuo kako spada jer je stvarno klasik nad klasicima! Za sam kraj slijedi nista drugo negoli I Am the Law . Jos jedna genijalna stvar, jedna od onih koje definiraju Anthraxov stil. Razdoblje John Busha, iako ne lose samo po sebi, u ovim trenucima je potpuno zaboravljeno. S tom fantasticnom izvedbom Anthrax zatvara koncert i dolaze na naklon popraceni stvarno velikim ovacijama.

Iako pretpostavljam da je to po njihovim planovima stvarno bio kraj, glasna skandiranja rulje uspjela su ih izvuci na jos jedan bis! Scott ga najvljuje kao ''first song from first album'' - jasno je to je ultra-hiper-mega brzi Deathrider. Adrenalinski sok za kraj i cijedjenje zadnjih atoma snage! Svaka cast Anthrax.

Sto reci za kraj nego da je stvarno bila rijec o trijumfu pravog metala. Vidjeti Belladonnu ponovno na stageu kako pjeva legendarne hitove stvarno je bio trenutak za pamcenje. Koncertu cista petica, a za kraj cu citirati svog kompanjona ciji je komentar koncerta: ''tko nije bio, nece imati sta pricati djeci''!