Ove nedjelje smo imali priliku po treći put gledati (jer su oni i spektakularan vizualni doživljaj) i slušati metalne klasičare zvane Apocalyptica.

Sama koncertna večer započela je u pola devet žestokim domaćim snagama – Fatherom. Dečki su odlično zagrijali publiku za Fince koji su uslijedili, energičnim nastupom koji nam je prije svega priuštio njihov dobro raspoloženi vokal. Također, gitarist Pinky sigurno je osvojio simpatije mnogih svojom cvijetnom gitarom :) Premda su od organizatora dobili samo pola sata za svirku, odradili su ju odlično, ne dopustivši legendarno lošem bugaluovskom ozvučenju da ih u ičemu onemogući, a vokal Mihael si je dao oduška skačući bos po pozornici te pjevajući već svima omiljene Machinu i Eleanor Rigby zajedno sa publikom.

Father se od publike oprostio najavom Apocalyptice, koju smo zatim morali pričekati još pola sata, a to vrijeme su nam organizatori ispunili pozadinskim puštanjem pjesama za zagrijavanje (kolegici do mene čak se učinilo da je prepoznala jednu Hendrixovu stvar).

Napokon, točno u pola deset, na pozornicu su iskočila tri violončela nošena članovima benda kojeg su svi prisutni čekali još otkad je koncert najavljen prije nekoliko mjeseci – Apocalyptica! Popratilo ih je oduševljenje publike te su se odmah bacili na posao s On the Rooftop with Quasimodo, uvodeći prisutne u atmosferu svojeg posljednjeg albuma. Nastavili su u odličnoj atmosferi (dvorana je bila gotovo skroz puna, ali ne mogu se oteti pitanju kako bi bilo da je opet cijela večer odigrana u Lisinskom..) prebacivši se već na četvrtoj stvari na Metallicu, s kojom su i počeli jednom davno te odsviravši Master of Puppets, koji je cijeli Boogaloo pjevao s njima, dok su se s više od pola prisutnih vidjele naznake pokupovanih Apocalypticinih merch majica.

Uslijedio je End of me, koji se nepodijeljeno smatra jednom od njihovih najboljih stvari, a za njim ubrzo i Path, meni najdraža njihova stvar, a s kojom su zasigurno i mnogo prisutnih podsjetili na stare dane potraćene mladosti. Što se može, valjda istim sistemom i pile zapamti prvu životinju koju vidi kad se izlegne..

Kako se mnoštvu obrada kad je u pitanju Apocalyptica nitko ne može čuditi, nikoga nije iznenadio ni odabir Refuse/Resist kao iduće pjesme, na kojoj se (uz, čini mi se, još četiri ostale) uz četverac stalne postave na pozornicu ubacio i Tipe Johnson, kojeg očito na ovoj turneju svuda vode sa sobom. Inače, imenovani je stvarno zaslužio pohvale, kako onu za izvrsno uklapanje s ostatkom benda, tako i za interakciju s publikom!

Daljnjim izborom sastavnica playliste – Nothing Else Matters, izmamili su uzvike iz publike, koja je praktički cijelu stvar i otpjevala, stvorivši time svojevrsnu domaću atmosferu... Kako tu očito nije bio kraj „krađama“ Metallice, ubrzo je uslijedio i Seek N Destroy, natjeravši tako prisutne da se po tko zna koji put prisjete već legendarnog hipodromskog blata i dvadeset godina čekanja originalne Metallice. No, to nije nikoga spriječilo u još jednom deranju glasnica, dapače..

Konačno, nakon zaista poduže playliste, glavni dio koncerta završen je uspješnicom zvanom Inquisition Symphony, nakon koje se bend na kratko povukao, da bi se opet vratio i majstorski otprašio još (čak) tri stvari (Hall of the Mountain King <3 ), rastežući time vlastiti nastup na nekih sat i 45, premda se već na članovima vidjelo da koriste posljednje snage.

U pogledu scenskog nastupa, on je bio za svaku pohvalu, ugodno su me iznenadili dobrim raspoloženjem, energijom i smislom za humor, kao i šalama na vlastiti račun. Tako su prisutni imali priliku uživati u poljupcu Perttua i Mikke, nakon kojeg je Perttu rekao da do kraja života više neće oprati zube. Također, ženski dio publike uzdahnuo je kad je Eicca skinuo majicu, a pri Perttuovom skidanju košulje (valja spomenuti i Jack Sparrow stajling) zasigurno su neke i izgubile svijest :D Jadničak Paavo služio je ostalima kao ljubimac pa su ga ljubili, grlili, gnijezdili pored njega, međutim do kraja koncerta ostao je potpuno obučen (i pritom vjerojatno skoro dehidrirao). U jednom trenutku je na pozornicu čak doletjela nekakva plišana igračka, zbog koje je Perttu, komentirajući kako su Hrvatice koje su vidjeli večer prije lijepe, izjavio da u Hrvatskoj imamo i divne domaće životinje! Ostale sitne gluposti koje su neprestano izvodili teško je i nabrojati, a oni koji su bili prisutni sigurno se vesele palicama koje je Mikka pobacao u publiku (ostali su dobivali uzvike da pobacaju gudala!) i odličnim slikama koje su uspjeli napraviti (pozadinska slika na pozornici izvrsno se uklopila u ambijent).

Sve u svemu, ovo je definitivno bio primjer još jednog odličnog koncerta, kakvih je u posljednje vrijeme Zagreb pun, a kojeg će se svi s veseljem prisjetiti, pogotovo s obzirom na činjenicu da su obećali vraćanje na mjesto zločina (dobro, tko to ne izjavi?) te s obzirom na hvalevrijednu ideju organizatora koncerta – otvaranje pokrajnjih vrata za izlazak iz dvorane u kojoj klimatizacija kao da je krepucnila.