Koncertna sezona za mene je kulminirala ove srijede ljubljanskim nastupom americkih bogova proga i metala - Dream Theater. Koncert je bio ''an evening with'' (znaci dva seta DT-a bez predgrupa), a okupio je po mojoj procjeni oko 3-4000 fanova (iako sa svog mjesta nisam mogao dobro pogledati i neke procjene govore o vecem broju). Od tog broja, velik dio cinili su Hrvati, a kako je ovo vec drugi euro-tour u sklopu Octavarium svjetske turneje bilo je i mnogo poznatih lica s ovoljetnog koncerta u Budimpesti.

Sportska dvorana Tivoli se za ovakav koncert pokazala kvalitetnim odabirom - dvorana je vrlo ugodna, sa centralnim parterom i tribinama s lijeve i desne strane. Inace, pozicionirao sam se vrlo blizu pozornici (treci red) s lijeve strane (prosli put sam stajao desno prema Petrucciju, pa sam ovaj put htio gledati Myunga i Rudessa :-) Na merchandise standu se dalo naci svasta zanimljivoga, ali po dosta visokim cijenama (80 eura za kosulju?!). Najbolja je bila decentna crna majica sa licima clanova benda naprijed i datumima turneje otraga - tko je nabavio takvu moze biti vrlo sretan ;-)

Vrlo brzo nakon najavljenog vremena (oko 20:20) svjetla se pocinju gasiti i sa zvucnika dopire tema iz Kubrickovog filma A Clockwork Orange za podizanje atmosfere. Zastor pada, a kao drugi intro cujemo kraj In the Name of God na koji se nastavlja pocetak The Root of All Evil. Prvi dojmovi: stage je velik i vrlo uredno rasporedjen - dominira Portnoyev veliki bubanj na povisenju u centru (''Albino Monster'' specijalno konstruiran za ovu turneju - sastoji se od ''standardnog'' DT bubnja s lijeve strane i manjeg ''John Bonham'' seta s desne te velikog gonga odostraga - vrlo impresivno), Petruccijeva Mesa Boogie pojacala (oslikana motivima iz Octavarium knjizice i zasticena staklenom kutijom od Portnoyevog konstantnog pljuvanja) s lijeve strane i Rudessov ''svijet'' s desne strane (ne znam kako bih drukcije nazvao njegovu opremu, jer je ovaj put zaista bila brojna i raznovrsna - osim klavijatura na pomicnom stalku, ovdje je bila i nova igracka - continuum - za stvari s novog albuma, te jos jedan set ''antiknih'' klavijatura za solo u Octavariumu). Iznad pozornice tri platna na koja se projiciraju unaprijed pripremljene sekvence ili zumiraju clanovi benda kad cine nesto interesantno (sto bi bilo uvijek ;-) Sve u svemu, stage je standardan DT na koji su navikli svi koji su vidjeli neku od zadnjih turneja (ili barem Budokan DVD) sa par novih detalja.

Odmah na pocetku, na platnu je cover Octavariuma i nakon svih introa, bend izlijece i otvara zestoko sa kombinacijom The Root of All Evil i Panic Attack, dvije najzesce stvari s novog albuma. stvarno furiozan pocetak! Momci su izgledali dobro raspolozeni i vrlo su energicno zapoceli show. Zvuk je bio odlican, iako ne bi skodilo jos malo pojacati Jamesa i Jordana u miksu s obzirom na to kako su dobri bili! Opcenito su me njih dvojica najvise impresionirali - LaBrie je sve pa i najvise note pogadjao s lakocom, dok je Rudess stvarno majstor nad majstorima sto se klavijatura tice. LaBrie se takodjer osim kao pjevac, iskazao i kao frontmen, dizuci publiku u kljucnim trenucima. Ostatak ekipe takodjer je bio standardno besprijekoran. Posebno moram spomenuti da je Myung u nekoliko navrata cak dosao i do ruba ili sredine stagea i bengao sto je vrlo netipicno za njega. Njegove dvije solaze (u Octavariumu i Metropolisu) pobrale su najvece ovacije. Portnoy lud kao i uvijek, iako su nekima falile brojne grimase koje inace izvodi, a ovaj put ih je bilo nesto manje. Petrucci jedine kritike zasluzuje na racun stila odijevanja i frizure.

Nakon uvodne dvije nove stvari, slijedio je ''povijesni pregled'' DT-a. Prvo na ekranima blica veliki logo Majesty i svira se Another Won, prva pjesma koju su originalni clanovi napisali jos davne 1985 - ovo je ujedno jedno od najvecih iznenadjenja Octavarium turneje. Nakon toga slijede kronoloskim redom pjesme sa svih albuma. Za mene ovo je bio najbolji dio koncerta: klasici A Fortune in Lies, Under a Glass Moon, Caught in a Web, Peruvian Skies i Fatal Tragedy su medju najboljim pjesmama u katalogu benda i bile su izvedene fenomenalno. Nema pravog fana ovog benda koji se nece najeziti na Petruccijev solo u Under a Glass Moon ili zavrsni unis u Fatal Tragedy. Peruvian Skies je bio definitivni highlight prvog seta meni osobno - sama stvar je vrhunska, a jos je bila ''zacinjena'' kratkim jamom na pocetku te riffovima Pink Floyda i Metallice (Wish You Were Here, odnosno Wherever I May Roam). Jedini slabiji trenutak uslijedio je nakon ovih vrhunaca, kada su sa Six Degrees albuma svirali About to Crash / Losing Time. Uzevsi u obzir da su pojedini drugi koncerti toura dobili The Glass Prison, mogu reci da smo tu ostali mrvicu uskraceni.

Nakon 20-minutne pauze (za vrijeme koje je pustana A Mind Beside Itself trilogija u akusticnoj verziji) koncert je nastavljen setom pjesama sa dva zadnja albuma. Sa Train of Thoughta dobili smo vrhunske As I Am (i to u ''Eat My Ass And Balls'' verziji na veliko zadovoljstvo mene i jos nekih osoba u drugom redu ;-) i Endless Sacrifice koji su stvarno podigli publiku do maksimuma. Takva atmosfera zadrzana je i za I Walk Beside You, iako je meni osobno ovo bio najslabiji moment veceri. Tko je citao recenziju Octavariuma zna da ovu pjesmu smatram najslabijom uopce u repertoaru DT-a, a bome ni ova live izvedba nije mi promijenila misljenje o njoj (tim vise sto znam da su zbog ovog izbora otpale genijalne stvari kao These Walls ili Never Enough). Zatim je uslijedila monumentalna Sacrificed Sons i kao vrhunac zavrsna Octavarium. 24-minutno remek-djelo odsvirano je bez greske: od atmosfericnog introa (Jordan, care!), preko laganog uvodnog dijela (Petrucci na double-neck Musicmanu) i briljantnih instrumentalnih vratolomija (ponovo - Jordan, care - za onaj solo!) do zestokog klimaksa (LaBrie je savrseno odvristao ''trapped inside this oc-ta-va-ri-um'', pracen Portnoyem na back-vokalu) i naposljetku melodicnog outra (kojeg je Petrucci naravno zasolio jos jednim odlicnim solom). Takodjer, ovaj ep popracen je odgovarajucim light-showom i projekcijama tako da je atmosfera stvarno bila vrhunska. Stvarno jedan vazan trenutak, svidjala vam se ova pjesma ili ne. Kraj koncerta nije mogao biti bolji od ovoga!

Nakon ova dva seta (i dva sata :-) jos je na redu ostao i bis. Moram priznati da je publika stvarno glasno pozdravljala i pozivala bend u ovim trenucima, atmosfera je bila super (sto nije ni cudo kad se uzme u obzir koliki postotak su cinili Hrvati). DT se vraca sa The Spirit Carries On - izvrsnom laganicom sa Scenes From a Memory. Ova stvar pokazuje se kao pravi izbor za bis zbog vrlo pjevnog refrena i opcenito jednog himnicnog zvuka koji ujedinjava publiku. Definitivno pjesma za dizanje. A sam zavrsetak ostavljen je za kombinaciju dva najveca klasika: Pull Me Under i Metropolis Part 1 sa Images & Words albuma. Mislim da nije bilo covjeka u dvorani koji nije pjevao uz Pull Me Under i koji nije ludovao na instrumentalni dio Metropolisa. Vrhunski, fantasticno, genijalno. ma svi epiteti pristaju ovdje! Praceni velikim ovacijama DT uz naklon pozdravljaju publiku i oko 23:10 cijelo iskustvo zavrsava.

Dva i pol sata maksimalne zabave uz vrhunske muzicare i nenadmasne pjesme, sto se vise pozeljeti moze? A za nas kojima ove pjesme znace toliko mnogo, vidjeti ih uzivo znaci i mnogo vise od same zabave - to je magican osjecaj. Na koncertima Dream Theater ponudi jako puno i uvijek su zanimljivi, virtuozni i raznovrsni. Ljubljana nije bila iznimka. Jos kad se svemu doda izvrsno raspolozenje benda, dobar sound i glasna publika, jasno je da moja teza sa pocetka teksta o kulminaciji koncertne sezone stoji 100%. Do iduceg puta!