U ponedjeljak 29. sijecnja u Orpheum Theatru u Grazu, sve vas stare glam rockere, docekao je povratak u davne osamdesete, uz prije tri godine ponovo okupljen svedski bend Europe. Bend je na turneji na kojoj promoviraju njihov posljednji studijski uradak, album Secret society.

Ovaj put Orpheum je bio rasprodan, a ugostio je publiku raznih generacija, sto je bilo lijepo za vidjeti. Mnogima je ovo bio povratak u mladost, kada su se nosile natapirane frizure, poderane traperice ili zategnute lateksice. Na nasu srecu bend se odavno odrekao takvog izgleda i danas puno zrelije i normalnije izgledaju (op.a. navedeno mozete vidjeti u Cmar-net galeriji).

Iako je intervju bio dogovoren, prenosim mail koji smo primili dan poslije:

"this is approved! All will happen around 6.20-6.30PM today after sound check! (Available member of the band=Joey or some other, Mark Johanson will decide on place)"

Tako da do bliskog kontakta s clanovima benda nije doslo, (Op.a.ovim putem imamo zahvaliti Nevenu iz Menarta za svu dosada pruzenu podrsku i trud), ali nismo razocarani, jer ekipa Cmar-neta upoznala se i slikala s gospodinom Fritzom o kojem ovisi kad bend bilo gdje dolazi ili odlazi. Cheers Fritz!!!

Predgrupe ovaj put nije bilo, a koncert je zapoceo par minuta poslije 20 sati pjesmom Love is not the enemy, nakon koje je uslijedila Always the pretenders, ujedno i najavni single novog albuma, no pravo zagrijavanje atmosphere zapocelo je s velikim hitom s album Out of this world, pjesmom Superstitious.

Koncert je obilovao s pjesmama s novog albuma, tako smo culi Let the children play ili Human after all koja nije cesto izvodjena na turneji, te pjesme inace zvuce puno agresivnije s dosta zestokih riffova, sto nije bio slucaj sa starijim albumima. Publika je najaktivnija bila za vrijeme izvedbe laganice Carrie, koja je izvodjena u akusticnoj varijanti s Joeyem koji je svirao gitaru i pjevao, s minimalnim dodacima klavijaturiste Mic Michaelia. Od starijih se pjesama nije puno culo, ali svoje mjesto dobila je Wings of tomorrow. Publika na koncertu bila je poprilicno zagrijana, cesto skandirajuci ime benda, pljeskajuci i pjevajuci. Tijekom koncerta svi clanovi benda imali su prilike pokazati njihove glazbene sposobnosti svirajuci solo dionice, ali definitivno najimpresivniji je bio gitarist John Norum cija je glazba sadrzavala elemente bluesa, rocka do zestokih riffova. Glavni dio koncerta zavrsen je s jos jednim hitom s albuma The final countdown, pjesmom Rock the night.

Publika nikako nije bila spremna za kraj koncerta, a i znalo se da ce bend izaci na bis. Prva pjesma bisa bila je Got to have faith, da bi uslijedila pjesma Cherokee, jos jedan stari hit, na koju se nadovezala pjesma zbog koje su mnogi dosli na ovaj koncert, a naravno rijec je o naslovnoj pjesmi albuma The final countdown. Koliko su popularni hitovi iz davnih osamedesetih potvrdilo se jos jednom nevjerojatnom atmosferom i energijom koju je publika pruzila.

Osobno mislim da se ova pjesma ne bi smjela svirati na kraju, jer publika tada najmanje ocekuje kraj koncerta, sto se i dogodilo posto je krenula glazba oznacavajuci zavrsetak. Previse je bilo pogleda publike koji su ocekivali barem jos pjesmu ili dvije.

Sama bina nije sadrzavala nikakve posebne rekvizite, a sama rasvjeta bila je standardna za Orpheum, sto je u potpunosti pridonijelo da sam bend bude u centru paznje. Zamjerio bi samo jednu stvar, a to je pomanjkanje zanimljivog merchendisea, koji je ovaj put sadrzavao samo par majica kratkih rukava, par naljepnica i kapu, poprilicno prosjecno i pomalo nezanimljivo.

Sam koncert trajao je sat i 45 minuta, u kojem je bend pruzio nevjerojatnu svirku, a mislim da su i oni sami bili presretni reakcijom publike. Ako im je vecina koncerata na ovoj turneji poput ovoga u Grazu, mogu se smatrati sretnicima.