Nakon nekoliko odlicno izvedenih koncerata, pogotovo onog u rijeckoj Tocki, ovaj nastup u KSET-u morao je biti nesto posebno. Opet, tesko je nadmasiti onaj u Tocki ( tisucu ljudi, odlican razglas, light, show, sve.. ) ali Father su se apsolutno potrudili da zabave krcati KSET.

Poslije kratke slusaone i uvodnog zakon filmica o povijesti benda, na pozornicu dolaze Father u prepoznatljivom stilu. Njihov stage appearance uvijek je nenadmasiv - vokal Mihael u leprsavim bijelim hlacama; gitarist Pinky ovaj puta nije odjenuo nista ruzicasto, ali je zato furao svoje legendarne rukavice do ramena i svirao gitare posute cvjeticima; Dario gitarist sakriven grmom kose; a bubnjar Sasa se ne vidi - sto zbog cinela, sto zbog velikih slusalica na usima. Secer na kraju, sitan ali dinamitan, Franjo basist luduje u suknji, kosulji i mini kravati. Sad kad znate kako izgledaju, mozete otprilike zamisliti kako zvuce. Koncert se otvara hitom Cynosure, publika se lagano ljujljuska, dok energija na pozornici raste. Ovaj puta (opet) nisu svirali svoje legendarne covere Machine Heada i Toola, ali su zato otpeglali cijeli album. Zanimljivo je kako se Mihaelov vokal nikad ne umara, nema pucanja glasa, nema zamuckivanja, zastajkivanja, cak ni u trenutku kad se spotaknuo o monitor i gotovo pao u publiku. Ni ostatak benda ne zaostaje u toj ludoj energicnosti i pozitivnoj vibri koja vlada svakim koncertom Fathera. U jednom trenutku, na pozornicu se penje Borko, mladji brat bubnjara Sase i u par poteza bljuje par velikih vatrenih jezika. Apsolutno savrsen osjecaj! Kakav light show! Miris paljevine i toplina koja u velikom valu dolazi s pozornice! Nevjerojatno. Zvuk je bio sasvim u redu, a Father su drzali atmosferu usijanom do samog kraja. Publika je, naravno, podivljala na stare hitove Emon, Vasaii, Never Come Back, te pogotovo na vec poslovicnu Machinu. Bez iznimke, kad Machina svira - svi plesu. To je i ovaj puta dokazano. Ipak, zbog tkoznakakvih razloga izbija naguravanje u sredini kluba, koje je ubrzo smireno. Jedina daljnja naguravanja bila su ona u mosh pitu kojeg te veceri nije nedostajalo. Uglavnom, nije bilo pjesme koja nije publiku tjerala na divljanje, ples i na kraju skandiranje, zbog kojeg su se Father vratili na pozornicu i najupornijima poklonili jos jednu pjesmu. Dakle, bio je to jos jedan u nizu nenadmasivih energicnih Fatherovih nastupa, tipicno u njihovom "pomaknutom" stilu. 'Ocemo jos!