Četvrtak, 26.05.2011.
Kasno poslijepodne, peteročlana posada kreće na put iz Splita prema cca 850km udaljenom austrijskom gradiću Mining na rijeci Inn, udaljenom tek 8 kilometara od njemačke granice.
Usputna stanica, zagrebačka Močvara i nastup kanadskog sastava Kataklysm, par sati sna u Zagrebu kod Blanke i mačka Brbana, kojima se ovim putem zahvaljujem. Blanki na krovu nad glavom, Brbanu na smiješnim momentima kojemu se najviše svidio Blaž, ispred čijeg kreveta je stajao i po Blaževim riječima mahao repom kako bi ga hipnotizirao i naskočio, da bi se ujutro probudio na Čvrkyjevim nogama, u drugom krevetu, u drugoj sobi (mačak Brban, a ne Blaž!). Slijedi oproštaj od Blaža, koji je došao samo na Kataklysm i nova avantura stare garde je započela! „Dvije muhe jednim udarcem“, iako bi se u ovom slučaju ta poznata narodna poslovica mogla slobodno okrenuti u „dva slona jednim udarcem“, te tako od dvije poslovice nastade jedna, kao što i od jednog putovanja nastade prava mala mini turneja.

Petak, 27.05.2011.
Rano ujutro Kala, Čvrky, Wera i ja, predvođeni glasom gospođe sa GPS navigacijskog sustava krećemo iz Zagreba, prolazimo Sloveniju, koju GPS uopće nije prepoznao, te već padaju prve šale i zajebancije na račun Slovenije, u smislu „kako će je prepoznati kad je tako mala?“. Ulazimo u Austriju, te GPS opet radi punim intezitetom, te nas besprijekorno dovodi do gradića Mining u sjevernoj Austriji. Mining se inače nalazi tek 20ak kilometara od grada Braunau, poznatijem diljem svijeta kao rodni grad Adolfa Hitlera, na što su stanovnici tog grada i cijele pokrajine, izuzetno ponosni. Dolazimo do malog hotela u privatnom vlasništvu gazde Baumkirchnera, koji već samo nakon par minuta vremena provedenih sa njim dobiva novi nadimak: gazda Jezda!


Nakon što smo se smjestili u apartman i na brzinu obavili neophodne stvari, upućujemo se put festivalskog prostora koji je udaljen nekih 7km od apartmana. Dolazimo na VIP ulaz, jer smo 3 od 4 člana bili akreditirani fotoreporteri i predstavnici hrvatskih Internet medija. Četvrti član je imao određenih problema sa kupnjom ulaznice, ali ne svojom krivicom, već dotične mlade dame koja je radila na ulazu i nije nas pustila do blagajne gdje su se ulaznice prodavale. Isto tako, krivnja ide na dušu organizatora, jer ne možeš na jedan od glavnih ulaza postaviti osobu koja zna izgovorit svega par riječi na engleskom jeziku, a tri od tih par su „Mining“; što u ovom slučaju i nije engleska riječ, te „No“ i „Back“. Ali kako kaže još jedna narodna poslovica, „Nije svako zlo za zlo“, svi ti problemčići doveli su nas do Nenada iz njemačke death metal grupe Commander, hrvatskih korijena, rođen u Mariboru, živi u Munchenu, koji nam je puno pomogao. Preko njega smo došli do ulaznice za Čvrkyja i to na istom onom mjestu gdje smo prvi put krenuli, poprilično se sa njim družili sve dane festivala, koji nas je pritom uputio u sve blagodati VIP akreditacije.
Zbog svih tih peripetija i problema, veći dio nas propustio je nastup njemačkog sastava Tankard, koji je bio zakazan već u 13.40. Isto tako, propustili smo nastup zadarskog sastava Rising Dream, što mi je posebno žao, jer ugodno bi bilo vidjeti hrvatske metal snage među svim ovim svjetskim velikanima.
Važno je napomenuti da je kiša počela padati već u ranim popodnevnim satima, te nije prestala sve do kraja prvog festivalskog dana, te je nastavila padati i drugi dan, ali o tome kasnije.
Festivalski prostor sastojao se od dvije pozornice, Monster Energy Mainstage i 2nd Stage, koja je bila u šatoru, tako da su se oni koji nisu bili raspoloženi za konstantno stajanje na kiši, mogli povući u šator, ili u jedan od mnogobrojnih štandova sa hranom, pićem, kao i u šatore sa majicama, CD-ovima i ostalim popratnim materijalima tipičnim za metal populaciju, kako i dolikuje jednom velikom metal festivalu.
I kako to obično biva, kada prvi put negdje dođeš, najprije slijedi orijentacija; u ovom slučaju, upoznavanje sa prostorom, sa svim bitnim lokacija na festivalskom prostoru, npr.; udaljenost pozornica, blizina šanka, uspoređivanje gastronomskih ponuda. Pozornice su jedna od druge bile udaljena nekih stotinjak metara, tako da smo se relativno brzo, probijajući se kroz gužvu i blato, mogli prošetati od jedne do druge. Što se tiče ponude pića, bili smo i ostali vjerni samo pivu i vodi, dok je od hrane bila ponuđena tipična „brza spiza“, sve vrste sendviča, hamburgeri, cheesburgeri, tjestenina pripremljena na azijski način, pohano meso sa krumpirićima, te kebab, koji je za ponuđenu cijenu od 4 eura najviše nudio, te jedini opravdavao kvalitetu sa cijenom i kvantitetom. Pivo po cijeni od 3 eura, ali za 4 dcl, što je isto tako prihvatljivo, s obzirom na to da smo na domaćem terenu naviknuti plaćati otprilike istu cijenu za upitnu razvodnjenu kvalitetu.

I dok je kiša i dalje neumoljivo padala, temperatura se osjetno spuštala, na glavnoj pozornici redom su se izmjenjivali, uz već ranije spomenuti Tankard, Neara, Arkona, Suicidal Angels i Equlibrium, koje smo više slušali nego gledali. Prvi koncert koji sam u potpunosti odgledao bio je brazilski trio, Krisiun, i to na maloj pozornici. Odličan energičan nastup, jedni od rijetkih iskrenih predstavnika old school death metala. Nakon nastupa uz pomoć prijatelja uspio sam se i slikati sa gitaristom Moyses Kolesneom i njegovim bratom, bubnjarom Max Kolesneom.  U kratkom razgovoru i predstavljanju, rekavši da smo iz Hrvatske, potvrdili su da se sjećaju nastupa u Zagrebu i to u dva navrata; 2004. kada su nastupili zajedno sa Morbid Angel, te 2007. sa Incantantion.
Nakon Krisiuna, na istom mjestu, nakon 15ak minuta pauze, na istu pozornicu izlaze američki power metalci Vicious Rumors, osnovani još davne 1979. Harmoničan nastup, tehnički odlično vrhunski odrađen, pri čemu se na prvom mjestu svakako ističe pjevač Brian Allen, koji se nebrojeno puta popeo na okomitu centralnu konstrukcije pozornice, te i na taj način, a ne samo svojim vokalom, hipnotizirao publiku, te nas je sve dobo zagrijao, svojim, po mom mišljenju pomalo smiješnim i isforsiranim, ali zanimljivim nastupom i pokretima na sceni.
Nakon Vicious Rumors, već su polako počele pripreme za tri velika imena, za zvijezde prve večeri Metalfesta.
Prvi od njih, Amorphis! Kiša i dalje pada i ništa ne ukazuje na to da će uskoro prestati. Jedni druge provociramo domaćim humorom, internim, u smislu da se sa zapada, preko Čiova i Trogira razvedrava i da će uskoro kiša nestati. I dok je u Trogiru bilo ugodnih 27 stupnjeva, mi smo se smrzavali na nekih 8, mokri i promrzli, našli mjesto za sjedenje u šatoru sa desne strane glavne pozornice i umornih pogleda ispratili nastup Amorphisa, koji su svoj termin od 50ak minuta, manje-više iskoristili za promociju novog albuma. Odsviravši „You I Need“ i „My Enemy“ sa novog albuma, te par starijih stvari, završili su svoj nastup, za kojega mi je jako žao da ga nisam u potpunosti doživio.
Nakon Amorphisa, na binu izlaze prvi od co-headlinera prve večeri, već ranije spomenuti, kanadski death metal predstavnici, Kataklysm. Sa ponešto izmijenjenom set listom, za razliku od one u Zagrebu, večer prije, energični Maurizio ponovno je ostvario odličan kontakta sa publikom, pri tome ih cijelo vrijeme pozivao na suradnju, što mu je bilo i višestruko uzvraćeno. „Are you with us?“, grmilo je sa pozornice, dok je publika uzvraćala na svako njegovo pitanje, pa čak i gestikulaciju. Još jednom, kao i dan ranije, vidjela se Mauriziova moć motivacije i podizanja energije. Uz neizbježne  hitove, kao što su „ As I Slither“, „Push The Venom“, „Crippled & Broken“, „Taking The World By Storm“, i da ne nabrajam dalje, vidjevši Kataklysm dva puta u manje od 24 sata, na različitim tipovima koncerata, mogu zaključiti da su jednako tako dobri u malim klupskim prostorima i festivalskim nastupima. Bez obzira na to da li svirali ispred 200 ljudi ili 10 000 ljudi, Kataklysm uvijek daju sve od sebe na svojim nastupima, publika to osjeća i cijeni, i upravo zbog toga, zahvaljujući uspješnoj simbiozi, koja je pravi primjer uzajamnog uzimanja i davanja, bili smo svjedoci pravog, energičnog, do bola iskrenog death metal nastupa. Bravo za Kataklysm!!!
Za sam kraj prvog festivalskog dana organizatori su nam ponudili Sabaton. Ako zanemarimo male tehničke probleme, vezane za Joakimov mikrofon, koji nije radio punom snagom, te je naknadno zamijenjen, Sabaton su odradili energičan nastup, od publike odlično prihvaćen, ali ne mogu se oteti dojmu kao da je nešto nedostajalo. Možda su na moj dojam utjecali umor i konstantna kiša, ili činjenica da su sa set liste izostavili „Attero Dominatus“. Hit za hitom su se izredali, da bi nastup završili sa već himničkom „Primo Victoria“ pjesmom. Joakim je za vrijeme nastupa, na inzistiranje publike doslovno na ex popio dvije limenke piva, ostali članovi su skoro popadali na pozornici prilikom izlaska zbog „skliskog terena“, te zbog toga bili poprilično statični, ali da ne bi sada tražili dlaku u jajetu, Sabaton su opravdali status i dokazali zašto su trenutno jedni od najtraženijih metal sastava na svijetu.
I to je to, prvi festivalski dan je završen, ali naši problemi tek su krenuli. Nakon Sabatona, na maloj pozornici nastupali su švedski blackeri Watain, ali što zbog umora, što zbog velike pauze od gotovo sat vremena, odlučili smo krenuti put apartmana. Dolaskom do auta, imali smo što za vidjeti. Auto je bio u blatu, te uz sve napore, pokušaje guranja, podmetanja svega i svačega pod pogonske kotače, auto nismo uspjeli izvući. Uz već lagane znakove nervoze, zovemo gazdu Jezdu da dođe po nas, koji to u kratkom roku i čini i za svoju taxi uslugu nam skraćuje budget za 16 eura.
Sretni što nam je konačno krov na glavom i tvrda podloga pod nogama, mrtvi umorni završavamo svoj prvi dan na Metalfestu!

Subota, 28.05.2011.
Novi dan, novi sjaj u očima, nova nada da će nam se nebo smilovati, da će kiša prestati, da ćemo izvući auto iz blata,…. novi festivalski dan sa puno zvučnih imena koje treba vidjeti, ali krenimo ispočetka.
Nakon doručka, na kojem smo potamanili sve živo što je bilo u ponudi, razradili plan obilaska, slijedi kratka šetnja gradom, obavezno fotografiranje ispred lokalnih znamenitosti, jedna je spomenik, druga plastična figura Napoleona na ulazu u dućan, dogovaramo se sa gazdom Jezdom da nas prebaci do festivala. On to naravno i čini, ali ovaj put nas ostavlja bez 20 eura, za istu relaciju!? Nevjerica u očima, psovanje bliže rodbine, spominjanje spolnih organa, ali takva je Europa, oni žive od prodaje svojih usluga, i odlično obavljaju svoj posao, od kojega, na kraju krajeva i žive!
Odlazimo do auta, kiša još uvijek pada, auto u blatu, ali rješenje naših problema je na vidiku. Vidimo traktor, ali to je ogromni traktor, koje baš i ne viđamo u domovini. Zaustavljamo ga, te u kombinaciji engleskog jezika i mimikom i pantomimom, dogovaramo izvlačenje auta iz blata, što ovaj čini bez ikakvih problema. Auto je na sigurnome, pada veliko breme sa leđa i drugi festivalski dan može početi. Na nebu se čak pojavljuju prve naznake da bi kiša mogla prestati.


Prvi band za kojega smo se odlučili je Destruction! Stara škola njemačkog thrash metala, bez prijekorno odrađuje svoj dio posla, uz odobravanje zavidnog broja publike, jer ipak je tek 14.45. Schmier kontrolira situaciju, komunicira sa publikom naravno na njemačkom jeziku i nailazi na odličnu povratnu reakciju okupljene mase.
Sljedeći na pozornicu izlaze Primordial iz Irske, koji svoju glazbu kategoriziraju kao extreme metal. Solidan nastup, zanimljivo obojano lice pjevača, glazbeno jako dobro funkcioniraju na pozornici, ali kao glavnu značajku, koja nema veze sa Primordialom, izdvojio bi činjenicu da je kiša konačno prestala padati!
Nakon Primordiala, premještam se na 2nd stage, gdje su svoj repertoar predstavili Postmortem i Evocation, pred nekih 500 ljudi, što je sasvim solidna brojka, s obzirom na to da su u to vrijeme na glavnoj pozornici nastupali The Black Dahlia Murder i Sorrow.
Već se pomalo pripremamo za završni dio današnje koncertne ponude, koja započinje sa njemačkim sastavom Rage. Trio pod vodstvom pjevača i basiste Peter „Peavy“ Wagnera , odradili su maestralno svoj dio nastupa, vokalno odlični Peter, svojim komunikacijskim sposobnostima koketirao je sa publikom, a u glazbenom smislu, dovoljno je reći samo da su Victor Smolski na gitari i Andre Hilgers na bubnjevima, pod vodstvom maestra Wagnera svojom virtuoznošću ostavili publiku gladnom za još par pjesama, jer njihov nastup je trajao svega 50 minuta.
Nekako vremenski prikladno, uz zalazak Sunca koje je, na pozornicu izlaze Cradle Of Filth. Zadnji put sam ih gledao prije 10 godina, kada su bili na vrhuncu stvaralačke karijere, u Milanu na Gods Of Metal festivalu, i sjećam se da sam rekao da su fenomenalni uživo, da zvuče kao na CD-u. E pa i sa ovim nastupom, sa izmijenjenom postavom Dani i ekipa odradili su odličan posao. Instrumentalno, vizualno, sa efektima, maglom, vriskovima, jako dobrim dionicama na klavijaturama iza kojih stoji mlada dama  Caroline Campbell, isto tako zavidnih vokalnih sposobnosti, i više nego dobro je surađivala sa Danijem. Posebno bi pohvalio i izbor pjesama od kojih bi izdvojio svoje favorite; „Her Ghost In The Fog“, „The Principle Of Evil Made Flash“, te naravno „From The Cradle To Enslave“, za kraj. Još jedan nastup koji će dugo ostati u sjećanju i ako mogu to reći na ovaj način, Cradle Of Filth su se vratili, Dani opet ima sve pod kontrolom, u prvom redu to mislim na njega samoga, jer poznati su svima njegovi raniji ispadi i svađe sa ostatkom banda.

Zvijezde večeri, ako ne i cijelog festivala, Amon Amarth! Nakon naguravanja u photo pitu, jer fotografiranje je bilo dozvoljeno samo za vrijeme izvedbe prve dvije pjesme, povlačim se među publiku. Koncert otvaraju sa „War Of The Gods“, a po mnogo čemu, iznenađenje večeri bilo je kada pjevač Johan Hegg uz najavu pjesme „Guardians Of Asgaard“ najavljuje specijalnog gosta, i to ni manje ni više nego legendarnog Larsa Gorana Petrova, pjevača grupe Entombed, koji mu se pridružuje uz oduševljenje mnogobrojne okupljene mase. Iako se znalo da Entombed sviraju istu večer na Metalfestu, nije se dalo naslutiti da bi se mogao pridružiti Amarthima na pozornici. Odlična izvedba, popraćena pirotehnikom, dok su cijelom pozornicom dominirali motivi sa posljednjeg „Surtur Rising“ albuma. Jedina zamjerka ide na zvuk, posebno na zvuk gitara, koje su bile nekako prigušene, ali i to se s vremenom popravilo, ali ipak ne u cijelosti. Sve u svemu, još jedan u nizu već poslovično kvalitetnih nastupa Amon Amartha, koji bi se u najkraćim crtama mogao opisati kao; došli, zgazili i otišli. U ranim popodnevnim satima, uspjeli smo se i slikati sa vidno umornim Johanom, ali taj umor nestao je onog trenutka kada se je popeo na pozornicu. I već sada mogu reći da sa veseljem očekujem njihov koncert u Zagrebu, na jesen ove godine!


Bio je to ujedno i posljednji nastup večeri na glavnoj pozornici, ali na 2nd stageu nas očekuju još dva nastupa; Mercenary i Entombed.
Početak nastupa grupe Mercenary, melodic death metal sastava iz Danske nisam uhvatio, jer se malo poklapao sa nastupam Amartha, a trebalo je u međuvremenu nešto i pojesti. Ono što sam vidio nije me nešto posebno oduševilo, možda zbog činjenice što su mi u mislima još uvijek bili Amarthi, možda zbog toga što nisam toliko ni upoznat sa njihovim radom, ali šator se malo po malo počeo puniti, jer svi su željeli pogledati nastup legendarnog švedskog benda Entombed, sa Lars Goran Petrovom na čelu.
Ponovo smo bili svjedoci koncerta kakvog samo „stara škola death metala“ može pružiti. Energičan nastup, kontakt sa publikom, set lista koja se sastojala od skladbi sa samo prva dva albuma, činjenica da sam cijeli koncert odgledao, tako reći iza pozornice, iz perspektive banda samog, daje jedan poseban draž i šarm. U jednom momentu Petrov dolazi do zvučnika koji se nalazio sa bubnjarove lijeve strane, pozdravlja Weru i mene, te gestikulacijom sugerira da ga boli grlo, da ne zna kako će izdržati još dvije pjesme. U tom trenutku pali cigaretu, dok se ostatak banda posvetio instrumentalnom dijelu nastupa. Petrov se nakon cigarete, koja mu je očito pomogla, vratio i odradio koncert do kraja. Važno je još napomenuti da se je set lista sastojala od pjesama sa prva dva albuma! Neposredno nakon silaska sa bine, uspjeli smo ga uhvatiti za zajedničku fotografiju i kratki razgovor, pri čemu je rekao da se sjeća koncerta u Zagrebu 1994. godine kada su nastupili zajedno sa Napalm Death, te da posjeduje video zapis sa navedenog koncerta i to ni manje ni više nego na VHS-u!
Bio je to ujedno i posljednji nastup druge festivalske večeri, te smo se puni dojmova, sretni i zadovoljni, Kalinim autom uputili put apartmana na zasluženi odmor. Ovaj put, nije nam trebala gazda Jezdina pomoć.

Nedjelja, 29.05.2011.
Posljednji dan festivala. Nakon ugodno prospavane noći, upućujemo se na doručak, koji se potom odužio i na pivo, ali krivnju prebacujemo na konobara; nesporazum u komunikaciji, koji nam i nije baš teško pao. Vrijeme kratimo šetnjom, netko se ima želju slikati sa patkama uz rijeku, ali i na sami pokušaj približavanja, patke su se panično odgegale dalje. Važan detalj današnjeg dana je Sunce! Sunce sije, toplo je, pravi proljetni dan što nam je odmah dalo elana da ga provedemo u dobrom raspoloženju.
Negdje već oko 13.00 dolazimo na festivalski prostor i prvi nastup za kojega smo se odlučili je koncert engleskog heavy metal sastava Hell. Ovi predstavnici NWOBHM-a, osnovani su još davne 1982., ali spletom nesretnih okolnosti raspadaju se već 1987., da bi se 2008. ponovno okupili, te svoj prvi album „Human Remain“, objavili tek u svibnju ove godine. Za mene osobno, Hell su bili najugodnije iznenađenje cijelog festivala. S obzirom na termin nastupanja, okupio se pozamašan broj ljudi, koji su željeli vidjeti o čemu se tu zapravo radi. A imali su što i vidjeti. Superioran nastup, odlične vokalne i instrumentalne dionice, pjevač David Bower sa trnovitom krunom na glavi, ostali članovi blago obojenih lica, upravo tako kao da su izašli iz pakla. Biblijska tematika, smrt, zagrobni život, Sotona, glavne su niti vodilje ovog sastava. Sve to zajedno zvuči i izgleda poprilično kvalitetno i zanimljivo. Prilikom izvedbe jedne od skladbi, pjevač izlazi na pozornicu odjeven u svećeničku odoru, skida je za vrijeme nastupa, vadi pravi kožni bič, te sam sebe bičuje po leđima, a kada se okrenuo, vidjelo se da se radi o ozbiljnim, stvarnim udarcima. Pjevač svojim pokretima i načinom pjevanja u određenim situacijama neodoljivo podsjeća na King Diamonda. U publici su se mogli vidjeti i članovi folklornog kluba iz Mininga u narodnim nošnjama, koji su također nastupili na festivalu! Od zanimljivijih likova iz publike nije se moglo ne primijetiti dvojac obučen u odore časnih sestara. U svakom slučaju, Hell su ovim nastupom potvrdili da su tu, da su se vratili i na njih će sigurno biti potrebno obratiti pozornost u budućnosti. Tome u prilog ide i podatak da je njihov album samo u prvom tjednu prodaje došao na 46. mjesto najprodavanijih novih izdanja u Njemačkoj.
Nakon Hella, na pozornicu izlaze američki deathgrind sastav Misery Index, ali nastupali su pred jako malim brojem publike i nisu mi ostavili nekakav poseban dojam.
U iščekivanju nastupa grupa Belphegor, Sodom, te Onslaught, vrijeme smo kratili obaveznim shopingom, kupnjom majica, tabakera, čaša, spitfire jakne, te neizostavnih CD-ova. Najposjećeniji je bio šator Century Media Recordsa, gdje su se mogli nabaviti originalni nosači zvuka, bilo na vinilu, bilo u CD formatu i to već po nevjerojatnoj cijeni od  5 eura.

Belphegor! A što napisati za nastup domaćeg sastava Belphegor? Na pozornici kao ukras na stalku iznutrice neke domaće životinje, i mogu potvrditi da su iznutrice prave, jer iz photo pita su se mogle vidjeti mušice, koje je privukao miris svježeg mesa. Nastup, sa glazbenog aspekta jako dobar, i više od toga, pjevač Helmuth, za kojega svi kažu da je bahat i prepotentan dominirao je glavnom pozornicom i manirama velikog frontmana, što u biti i je, pozdravljao publiku da bi nam na kraju svima poručio: „Fuck You Österreich!“. Čuli smo i jednu zanimljivu anegdotu vezanu za njega. Na svom imanju, u blizini Salzburga živi sa nekoliko „prijateljica“, te ukoliko ste dobri sa njim, ukoliko mu se svidite i postanete mu prijatelji, kada vas pozove u svoj dom, dotične „prijateljice“ vam stoje na raspolaganju, za sve vrste usluga i želja. U svakom slučaju, zanimljiv podatak!


Posebno sam se veselio nastupu grupe Sodom, jer sam ih zavolio već na albumu „Agent Orang“, davne 1989. Odličan nastup, od publike prihvaćen sa oduševljenjem. Tom Angelripper kontrolirao je i dominirao publikom. U pauzi između pjesama smijao se i pritom zabavljao publiku, da bi na njihov zahtjev u jednom momentu skinuo majicu. Zatim je rekao osiguranju da vodom polijevaju publiku zbog već velike vrućine i dehidracije, bacao nebrojenu količinu plastičnih boca sa vodom prema publici. Uz sve to, mislim da nije ni potrebno govoriti da su nastup, kao i set lista, koja je bila sastavljena od većinom starijih stvari, bili odlični i Sodom su se dokazali da su još uvijek moćni na sceni i da se na njih može i u budućnosti ozbiljno računati, kao na prave, iskonske predstavnike stare škole europskog thrash metala.
Nastup Onslaughta bio je otkazan, što sam doznao u zadnji trenutak. Pojavile su se dvije informacije o razlozima otkazivanja; prva je glasila da su članovi banda doživjeli prometnu nezgodu na putu prema Miningu, što se kasnije pokazalo kao neistina. Točan razlog otkazivanja nastupa je virusna upala grla pjevača Sy Keelera. Osobno, bilo mi je žao što nisam vidio Onslaught, jer sam se veselio još jednim thrash velikanima, posebno nakon odličnog povratničkog albuma „Sounds Of Violence“.

U međuvremenu, morao sam se zadovoljiti sa švedskim death metal sastavom Dawn Of Disease, koji su nastupili u terminu zakazanom za Onslaught, ali slaba je to utjeha bila.

Ispred glavne pozornice okupio se već poveliki broj ljudi. Sunce je još uvijek dobrano pičilo u glavu. Razlog gužve ispred glavne pozornice bio je taj, što su ostala samo još tri koncerta, te su svi željeli zauzeti što bolju poziciju, kako bi ispratili ovaj festival sa što boljim pogledom.
Wintersun, finski folk/melodic death metal sastav, energično su odradili svoj nastup, koji sam više slušao nego gledao, upravo iz razloga što je Sunce bilo još dovoljno jako i utjecalo je na raspoloženje, zavladao je umor, glave su lagano počele padati, te smo se povukli u VIP šator na osvježenje i rehabilitaciju, te sa velikim nestrpljenjem čekali posljednja dva velika banda ovogodišnjeg festivala.




Prvi od njih, legende heavy metal scene, osnovani 1976., engleska grupa Saxon! Peteročlana posada na čelu sa pjevačem Biff Byfordom, kao da proživljavaju novu mladost. Nastup obiluje dinamikom, Biff cijelo vrijeme uspijeva održavati uzavrelu atmosferu, komunicira sa publikom, baca im boce sa vodom, još uvijek odličnih vokalnih sposobnosti. Saxon su odradili jako dobar koncert i pokazali nam da još dugo možemo računati na njih jer nam imaju još dosta toga za pružiti.

Nakon poduže pauze, od nekih 45 minuta, na pozornicu izlazi i posljednji band, švedsko - internacionalni sastav Arch Enemy, sa karizmatičnom pjevačicom  Angelom Gossow, na čijim bi joj vokalnim sposobnostima, barem što se growlanja tiče, mogla pozavidjeti cijela paleta muških death metal vokalista. Odmah na početku, bilo je jasno zbog čega Arch Enemy toliko kasne. Razlog je jednostavan, a to je da su tražili savršen zvuk i na sreću i zadovoljstvo publike, uspjeli su ga pronaći. Gitaristički odrađeno tako da se čuo doslovno svaki dodir žice i trzalice, dominantan, prevladavajući vokal, čisti i ne previše jaki bubanj u kombinaciji sa bas gitarom Sharlee' D'Angela i rezultat je, po mom mišljenu, najbolje odrađeni koncert cjelokupnog festivala!

I kako kaže u jednom stihu grupe Arch Enemy;

One for all
All for one
We are strong
We are one.

Završio je Metalfest Open Air u Austriji! Napravili smo još jedan krug po festivalskom prostoru, pojeli netko kebab, netko pizzetu, i pomalo tužni što je završilo, te sretni i veseli što smo bili svjedoci jednog zaista velikog festivala, koji je ugostio velikane metal glazbene scene, uputili se u apartman, te se počeli pripremati za sutrašnji povratak u Split.
Kao i uvijek, poslije nečeg lijepog, teško se vratiti u normalno stanje uma. Povratak je prošao u razmjeni dojmova i oduševljenju viđenim. Na putu prema dolje, naišli smo na dvije policijske i carinske kontrole, koji su nam pretresli sve naše stvari, ispitivali nas gdje smo bili, što smo radili, zašto, kako, zbog čega…
U večernjim satima, u ponedjeljak, 30.05. fizički smo stigli u Split, dok su smo mislima još uvijek bili na sjeveru Austrije.