16. svibnja, lijep kišovit dan. Kiša ne prestaje već danima i dok se spremamo na polazak na koncert, odbacujemo zadnje nade da će možda ipak biti moguće proći bez kabanice.

Naime, danas je koncert Metallice. Došli su u sklopu "The World Magnetic Toura" svirati u Hrvatsku, u Zagreb, prvi put u svojoj skoro tridesetogodišnjoj karijeri. Pošto euforija zbog koncerta traje već mjesecima (ne ide loše toj Lupi Promotion - prvo Rammstein pa onda Metallica!), a procjene novinara u vezi broja fanova kojima neće smetati kiša kreću se čak oko trideset tisuća, očekujem u najmanju ruku GUŽVU.

I u pravu sam. Stari trik "još-malo-pa-nestalo-hitno-kupite-kartu-jer-ih-nema-više" ovaj put nije daleko od istine, jer se prema Novom Zagrebu slijevaju horde ljudi. I to svih profila i godišta. S obzirom na vremenske prilike, teško je pomisliti da idu na šetnju na Bundek ili nešto tome slično. A i Metallica majice pomažu pri stvaranju zaključka.

Pošto sam krenula prilično rano, već oko 15 sati, u dućane s potrebnim koncertnim materijalima (hehe) se još može ući. No, sudeći po vojsci onih koji su me zaobišli dok sam izlazila iz Importanea, uskoro neće biti tako. Crveno-zelene vrećice će se večeras koristiti. I ne samo za nošenje stvari. Jer vani PADA.

Kratkom vožnjom do Hipodroma (vidi, vidi, ovaj bus također staje blizu Močvari...to ćemo iskoristiti za ubuduće), iskrcavamo se na licu mjesta. Sad još preostaje pronaći svu ekipu koja će se naći ovdje večeras. Nakon višestrukih telefonskih poziva i manevriranja s kabanicom (teleoperateri će danas trljati ruke) uspjeva se okupiti polovica polovice uredništva Cmar-neta. Neki imaju pune čaše kiše, a neki se štite motorističkom jaknom. Bilo kako bilo, tu smo, čekamo Metallicu!

Jednu uspješnu kupoprodaju karte za travnjak (moram priznati da nisam tamo uočila nikakav TRAVNJAK, trebali su na karte tiskati kategoriju KALJUŽA) kasnije, krećemo pronaći čvrst zaklon.

Nakon nekog vremena su iz smjera Hipodroma počeli stizati zvukovi koji su označili da su predgrupe počele svirati. Pošto su se vrata otvorila već oko 17 sati, a početak predgrupa je bio najavljen za 19 sati, zaključujem da se radi o High On Fire.  Čula sam da je bend skroz dobar. Dapače, čula sam da je Volbeat još bolji. Ali ekipi se još ne da maknuti iz skloništa Ine, a i namirnica nam je preostalo.

Vrijeme prolazi, ekipa se rasula, pametni su odlučili krenuti na koncert, neki još uvijek traže one koji su tu trebali biti prije par sati, a umni razgovori postaju pijani razgovori. Tako negdje blizu devet sati zaključujemo da je vrijeme da krenemo polako, jer će sad ubrzo i Metallica. No, kako isto to misle i ostali, uvaljujemo se u gužvu na ulazu (samo jedan ulaz?! ah, whatever) i ostavljam svoj kišobran na ogradi. Možda će nekome poslužiti u bliskoj budućnosti.

Put kroz brojna improvizirana vrata postaje gnjecav i dugotrajan, blato je odlučilo ne dati nam baš tako lako da se provučemo. Ipak, pjesmu i pol kasnije (mislim da sad već svira Fuel), dokopavam se (doslovno) i fan pita, gdje ekipa već stoji i polako prihvaća mogućnost da zbilja stoje pred METALLICOM u ZAGREBU i da se ne radi o samo još jednoj alkoholnoj iluziji. Ukopavam se u svoj djelić blata i bacam pogled na pozornicu. A kad tamo zbilja stoji Hetfield i maše rukama!

Započinje Ride The Lightning i prelazi u Fade To Black, dok čujem ekipu oko sebe kako oduševljeno pjeva. Znaju svaku riječ, na ovaj koncert su čekali godinama! James pita publiku kad su zadnji put svirali ovdje i stiže im odgovor - NIKAD! Na što on pita zašto im je tako dugo trebalo. Ne znamo, to smo se i mi pitali svih ovih godina.

Kiša se i dalje ne da, ali ekipa skida kapuljače. Neki su i uzeli godišnji cijeli idući tjedan, tako da se pristaju razboliti ovdje večeras. Neki lik do mene odlučuje bengati i njegova kosa mi leti u oči. Oh, veselja li. Možda da i ja odlučim napraviti isto pa da se ekipa oko mene raščisti. Uto počinju pjesme s zadnja dva ne-tako-omiljena-albuma i moj susjed se smiruje. Uspoređujem te novije pjesme sa starima i po tko zna koji put dolazim do zaključka da im nisu ni do koljena.

Na Sad But True počinjem i ja pjevati, dok pokušavam na video-zaslonu uočiti nekog od poznatih među ljudima u prvom redu koje kamera lovi. Pali se i pirotehnika i dim leti u zrak, unatoč kiši. Oduševljenje se čuje od ogromne mase ljudi iza mene. Okrećem se i uočavam koliko su daleko tribine otraga. Sad stvarno vjerujem da je moguće da se trideset tisuća ljudi nalazi ovdje.

Dok nastojim iščupati desnu nogu iz blata i napraviti mini-manevar, počinje One, a zatim i dugoočekivani Master Of Puppets! Navijam da slijedi Unforgiven 2! Ali Kirk & Co su imali drugačije planove, tako da se par minuta kasnije ekipa počinje razbacivati na Battery.

Na idućim pjesmama selim par metara dalje, u divni prazni prostor fan pita, na koji ekipa iza ograde stisnuto gleda  i otkrivam razlog zbog kojeg je prazan. Blato je do koljena! No, kao da to nije dovoljno, neka pametna spodoba u blizini odlučuje zaroniti u kaljužu i baca se cijelim tijelom prema nama. Ne moram spominjati učinak. Bitno da mi se po kabanici razletila i trava.

Negdje u to vrijeme James počinje sa zahvalama publici, maše i pozdravlja se i na kratko odlazi. Ipak, nismo se dali zavarati - zaslužili smo bis! Koji i započinje ubrzo, najavom pjesme koju bend voli, covera Diamond Heada - Am I Evil. U blizini su neki odlučno započeli pogati, ali to izgleda kao slow-motion, jer prije svakog zamaha nogom tu istu nogu moraju oteti blatu! Cijela situacija mi postaje smiješna i šaljem blato k vragu pokušavajući cupkati na mjestu.

Bis se završava genijalnom pjesmom Seek And Destroy (moja prijateljica gunđa što ne sviraju Harvester Of Sorrow), koju cijela publika složno pjeva. Slijedi podulje opraštanje od svih nas, mašu nam i bacaju trzalice i ostalo (nekoliko prisutnih u blizini zakopava ruke u kaljužu pokušavajući iščupati trzalicu blatu i ostalima koji pokušavaju isto).

Razmatram ideju probijanja kroz gužvu do izlaza.... Ha, što sad, treba nekako i van. Srećom, organizatori su maknuli ograde i lakše se hoda nazad. Jedina gužva nastaje pri izlazu (pohvaljujem vrlo pametnu ideju jedinog izlaza s hipodroma! ili je možda postojao još koji...?), ali ju uspješno preživljavamo. Napuštam pomisao traženja svog kišobrana ostavljenog prije nekoliko sati i ubacujem se u prvu lokvu. Nekoliko gigantskih lokvi kasnije, počinje se nazirati da su mi marte nekad možda bile crne... Isto pokušavaju i drugi, tako da mislim da prvi put u životu vidim toliku potražnju za lokvama.

Napokon, nekako pronalazimo očekivani prijevoz i uvaljujemo se unutra nastojeći što manje ga zaprljati, dok u sebi pjevušim Unforgiven 2... Možda nekom drugom prilikom, nisu još tako stari :)