Da, festival koji je zapocet prije punih 20 godina u Poljskoj dobio je i svoju madjarsku inacicu prosle godine. Formula je prilicno jednostavna - glavna bina na kojoj nastupa 5-6 poznatijih metal bendova, te sporedni stage koji promovira lokalne (demo) bendove. Buduci da je proslogodisnja, debi godina ovog festivala u Madjarskoj bila izuzetno uspjesna (izmedju ostalih na glavnoj bini su nastupali Cradle of Filth, The Haunted, Apocalyptica, Katatonia), isti festival je organiziran i ove godine u kojoj su glavnu rijec imali sljedeci nemali i fini bendovi: Therion, Anathema, Moonspell, Nevermore, Soilwork i Charon. Dakle, uzimajuci u obzir kvalitetu navedenih bendova, gotovo besprijekornu organizaciju, te i vise nego prihvatljivu cijenu (oko 200 kn), smatram da je festival i ove godine zabiljezio veliki uspjeh. Jedina mala osobna zamjerka je nedostatak jednog zesceg, recimo death metal benda. Ali eto, sto je tu je, uzas, gledali smo izvrsne nastupe 6 odlicnih bendova, jadni mi J .

I ove godine koncert je odrzan u Petofi Hallu, velikoj dvorani sa kapacitetom od oko 2000 ljudi, koja je usto i izvrstan i zahvalan prostor za odrzavanje ovakvih nesto vecih dogadjaja. Najveca i glavna dvorana rezervirana je za Main stage, odmah do nalazi se veliko predvorje sa par sankova, te standovima sa standardnim metal gudizima (moram reci da su cijene CD-a bile izuzetno povoljne - od 8 - 12 Eura). U Bar Room-u odrzavao se meet & greet sa svim velikim bendovima, dok je Minor stage za demo bendove postavljen u malu prostorijicu do glavne dvorane.

Sto jos? Sami lajvovi su poceli vec u 13h, sa nastupom madjarskih bendova Gire, The Dethroners i Stereochrist na glavnoj bini. Mozda ste uocili da na Main stage-u nije nastupao bas prevelik broj bendova, te da se sigurno jos pokoji veci bend mogao uguzati na isti. Eh, caka je u tome sto se pokusalo izbjeci 'stancanje' bendova, te pruziti jacim bendovima preko sat vremena svirke, sto je u svakom slucaju pohvalna ideja.

Eto, prvi bend koji smo ufatili bili su Madjari Stereochrist . Pred solidnim, ali ne prevelikim brojem gledatelja, starija cetvroka je suvereno prezentirala svoj mix Downa, Superjoint Rituala i Crowbara. Dakle, groovy riffovi, jednostavni ritmovi i energican vokal. Nije tu bilo puno glazbenog filozofiranja - tonovi ravno iz trbuha, pravo pocetno tjelesno zagrijavanje za nadolazece bendove. Iako fino prihvacen od strane publike, reakcija iste bila je suzdrzana sto se nekako i moglo ocekivati za ove jos rano poslijepodne. Nelose.

Strani i glavni bendovi zapocinju svoju dominaciju nastupom finske postave Charon (izgovara se sa K, a ne sa Sh, ko sto bi svaki normalan narod i pomislio). Imate jedan pokusaj za pogadjanje koju vrstu glazbe decki sviraju. Tocno, petorci je uzor druga faza stvaralastva zemljaka Sentenced-a - jednostavni goth-metal sa ovecim rock faktorom i melodijama. Plus pop naravno, bez uvrede ikome. Decki su trenutno na europskoj turneji koja ih je i dovela u Madjarsku i moram priznati da su solidno odradili svoj nastup. Izmjenjivale su se dinamicnije i sporije stvari, melodije i pamtljivi refreni upakirani u prilicno pitke i glazbeno nezahtjevne stvari. Publika ih je odlicno primila, naslo se ekipe koja je napamet znala tekstove i mladjih djevojki koje su kao boga gledale visokog, (skoro) karizmaticnog pjevaca. Eto, za mene kao nepoznavatelja njihova glazbenog opusa, ok nastup i bend bih postavio za razinu iznad njihovih zemljaka Lullacry-a, Cryhavoc-a i HIM-a. Eto. Za set-listu me ne pitajte.

Slijede love-us-or-hate-us Svedjani Soilwork . Da, jednoc uzasno hvaljeni u pravom smislu rijeci melodicni death metal bend (sjetiti se kultnog albuma 'A Predator's Portratit'), zadnjim albumima svira refrenski orijentirani (valjda) death metal sa utjecajima HC-a (posebno u vokalu). Ne kazem ja da decki sviraju lose, nadje se tu izvrsnih pjesama, a i petorka je glazbeno sazrela i nasla nisu za sebe, ali ipak nedostaje tu glazbene leprsavosti i adrenalina mladjih dana. Ipak, bend je odsvirao jebeno odlicno unatoc nedavnom odlasku songwritera/gitariste Petera Wichersa iz benda, te ucestalom zajebavanju sa bubjnarima. Novi solo gitarist je, koliko sam skuzio, lik iz Dimension Zero-a Daniel Antonsson, dok se na poziciji odlicnog bubnjara napokon ustalio Dirk Verbeuren. Nove pjesme uzivo zvuce puno dojmljivije no na studijskim albumima: refren uvodne 'Stabbing the Drama' prolamao se cijelom dvoranom, kaos u publici nastao je tijekom 'Figure Number Five', dok se ogrmni mosh-pit vitlao na 'One With the Flies'. Dakle, bend je poprilicno poradio na svom vizualnom nastupu od zadnji put kad sam ih gledao prije tri godine, dok je vokal Speed postao pravi frontmen, iako se jos uvijek muci sa clean vokalima. Po prvi puta ovdje cu spomenuti samo ozvucenje i zvuk ne samo na nastupu Soilworka, nego i cijelog festivala - ovo mora da je bio festival sa najboljim soundom na kojem sam do sada bio! U slucaju Soilworka to je znacilo puno jebeno nabijenih gitara, gruva i klavijaturne atmosfere. Jebote, kolko jedan bend moze zvucati dojmljivije sa uravnotezenim zvukom. Ok, back to the show. Svaka pjesma je pozdravljana sa klicanjem, posebno se pjevalo na refrene 'Follow the Hollow' i 'Rejection Role', dok bend nije zaboravio i na svoje brze stvari: 'Bastard Chain' (mmmmm), 'Chainheart Machine' (uz svo duzno postovanje novim stvarima, ali one se ne mogu usporedjivati sa blastovima i twin melodijama njihove rane faze) i 'Blind Eye Halo' (nova stvar, ali prasi da to nije normalno). Titulu 'najkvltnija pojava na stageu cijelog festivala' pripada upravo jednom Soilvrkovcu - kao i prije tri godine kad sam ih zadnji puta gledao, basist Ola Flink je vizualni pokretac benda. Momak se zajebava dok svira bas, rajca publiku ritmickim mrdanjem guzice, hvata vlastitu pljuvacku u zraku i jos k tome izgleda kao Spikey (valjd se tako zove), onaj legendarni cimer Skot iz 'Nottinghilla', samo sa nesto drugacijom frizuricom.

Dakle, izrazito mocan nastup.

Set-lista Soilwork:

Hm, imam osjecaj da sam ispustio jednu.......nevermind.

Eh, koje li srece gledati Amere Nevermore po drugi puta u roku pola godine! Nakon izvrsnog nastupa u Ljubljani u listopadu prosle godine u sklopu europske turneje za genijalni 'This Godless Enedavor' album, Nevermore je ocito odlucio promovirati isti na sto je moguce vise festivala i turneja. I eto ih opet u Europi. Sad vec poprilicno popunjena dvorana gromoglasno je pozdravila petorku koja je blago izmijenila set-listu u odnosu na euro-turneju. Heavy stvar 'Bittersweet Feast' otvara 80-minutni nastup i prikazuje kultnog pjevaca Warrel Dane-a u top formi, kao i ostatak njegove ekipe. Sa standardno rijetkim komuniciranjem s publikom (ali bez prisustva prepotencije ili nevoljkosti, ovaj bend je daleko od toga), ali zato s puno volje za sviranjem, Nevermore se, podrzavan glasnom i divljom publikom, bez problema probijao kroz sve faze svog djelovanja, koji je ipak imao naglasak na njihova 2 (po meni) najuspjesnija albuma - 'Dead Heart in a Dead World' i 'This Godless Endeavor'. Publika je, naravno, najvise sebe dala na 'The Heart Collectoru', kada je i dobila priliku za solo pjevanje. Sto se tice ostatka benda, djelovao je kao 'dobro ugodjeni klavir' - vise i ne tako novi clan Steve Smyth odlicno se uklopio u bend i onaj twin solo na 'The River Dragon Has Come' je sad vec kultan. Spomenute se neke izmjene u uobicajenoj set-listi: na ovom koncertu put do publike su pronasle 'Inside Four Walls' i 'Never Purufy'. Nagradu 'najbolja majica festivala' dobiva Warrel sa svojom 'Harry Porner' majicom. Kad smo vec kod njega, na ovom nastupu mi je izgledao nesto agilniji na stageu (mnogo benganja) no na kocertu u Sloveniji, ali jel to zbog sviranja pred vecom publikom ili jer je u Ljubljani bio bolestan ostavljam vama na prosudbu. Sam bend je ocito bio toliko zadovoljan publikom i samim nastupom da je kod stage-managera forsirao izlazak na jedan bis sto je na kraju i omoguceno, ali je zato pomaklo raspored nastupanja svih ostalih bendova hehe. Nisam vidio nikoga da se bunio. Eto, malo sterilan live-riport, ali ne znam sto vise dodati na odlicnu set-listu, odlican nastup i mocan zvuk. Nista drugo no - odlican nastup!

Set-lista Nevermore: (ne bas tim redom)

----------------------------

1. Beyond Within

Vise mi je postalo naporno govoriti kako je publika odlicno prihvacala sve bendove, gromoglasno navijala i zacudo znala pjevati vecinu pjesama napamet. Takodjer, kao publika Madjari nam (Hrvatima) prilicno odgovaraju - ne stede se benganja, razbacivanja i mosh- i circle-pitanja. Moonspell je takodjer bio jedan od bendova koji je samo profitirao ovim nastupom, te je ujedno i jedini bend koji vec drugu godinu zaredom nastupa na istom festivalu sto je malo neuobicajeno u festivalskoj praksi. Da, bend ima skoro novi album nazvan 'Memorial' vani i eto izvrsne prilike za svojevrsnu pred-promociju istog. Blago nakorpsani pjevac Fernando Ribeiro dao je nagovjestiti u kojem smjeru se krecu nove pjesme. Tako su prve dvije stvari nastupa bile rezervirane za nove pjesme od kojih je neobicno brza/straight prva stvar dala nagovjestiti blagi povratak korjenima, dok je druga gitaristicki-orijentirana goth-metal stvar na standardno pamtljivom i visokom Moonspell nivou. Eto, nakon ovih premijera, uslijedio je standardni Moonspell show koji je prvenstveno bio orijentiran na starije albume. Hm, sad kad malo bolje razmislim ne znam da li se svirala ijedna post-'Irreligious' pjesma. Da se bend nije stedio na stageu stoji svakako! Fernando, oduvijek i simpatican i karizmatican kao centar nastupa, klavijaturist Pedro se podjednako lacao i svog osnovnog instrumenta i gitare, Mike Gaspar je kao mrgetina suvereno vladao bubnjevima, dok Ricardo Amorim ostaje i dalje izvrstan gitarist koji sa puno osjecaja i preciznosti izvodi sve gitara solaze. Sto se te famozne set-liste tice, sjecam se sljedecih: 'A Werewolf Masquerade', 'Alma Mater', 'Tenebrarum Oratorium' 'Vampiria', 'Opium' i meni njihove najbolje, jebeno atmosfericne i sjetne 'Full Moon Madness'. Sjetih se, ipak su svirali jednu 'noviju stvar' - 'From Lovering Skies'. Jos jedan pogodak - i publika i bend prezadovoljni.

Sad, svaka cast svim bendovima koji su svirali (zakon je sto je svakom bio najbolji neki drugi bend), ali meni je nastup Anatheme (uz Nevermore) bio najjaci na ovogodisnjoj Metalmaniji. Da je bend unikatan - to svakako. Od death/doom metal proslosti, preko vrlo kvalitetnog gothic metala, pa do psihodelicnog rocka, ovaj bend je pokrio gotovo sva podrucja koja upotrebljavaju gitaru. S tim da je u svakoj navedenoj nisi izdavao visoko-kvalitetne albume. Neki bi mogli osporiti nastupanje ovog benda na festivalu koji u sebi nosi ime 'metal', ali Anathema svoje korijene i jednim majusnim dijelom filozofiju jos uvijek vuce iz metala, dok smatram da je vecina njihove publike jos uvijek metalska, tj. ona koja je sazrijevala zajedno s bendom. A ovaj nastup je uistinu bio nesto posebno. Em sto je bend kao bend utjelovljenje cistih, nepateticnih emocija i na studijskim albumima i uzivo, em sto su posebno za ovu priliku doveli gudacki kvartet (dvije violine, viola i violoncelo) na stage da svoju glazbe ucine jos ekspresnijom. I kada su tri brata (2 gitare, vokali, beking vokali, bas-gitara), klavijaturist, bubnjar i spomenuta cetvorka zauzeli stage, publika se potpuno prilagodila atmosferi. Nije vise bilo divljeg benganja, vise poskakivanja na mjestu i pjevanja liriksa. (Vinnie se dobro izrazio - 'It's time to rest your ears'). Svaka odsvirana pjesma odradjena je sa srcem i voljom od strane benda. Sad vec standardna neobicna 'Closer', melankolicna 'Flying', rastanak-balada 'One Last Goodbye'. Tu i tamo bend bi razbio vecinom akusticne pjesme rokericama 'Empty', pocetkom 'Judgementa' i genijalnom 'Panic'. Tijekom cijelog nastupa Danny Cavanagh je 'orkestrirao' cijelim koncertom, te je uz uvijek emocionalnog Vincenta bio centar nastupa. Ipak, najdojmljivija pjesma nastupa bila je 'A Natural Disaster' - teska depresija od pjesme koju je uzivo otpjevala Lee Douglas - ista ona koja i gostuje na doticnom albumu, inace sestra bubnjara benda. I moram reci da djevojka ima prelijepe, cvrste dojmljive vokale, radi cega je i postala stalni clan benda. Eto...jedino sto mi je malo zasmetalo u nastupu benda je odabir zadnje pjesme - umjesto neke svoje kultne tipa 'Are You There?' ili 'A Dying Wish', bend se odlucio za Pink Floyd obradu. Al dobro, sto je tu je. Zaboravih na jos jednu zamjerku: doticni gudacki kvartet se slabo cuo, barem odakle smo mi pratili koncert. Uistinu steta. Genijalan nastup by genijalan bend. Ocemo novi materijal!!!

Ukupan koncert je na kraju kasnio dobrih pola sata, sto znaci da je i Therion zapoceo svoj nastup nesto kasnije no sto je predvidjeno. To opet znaci da iz odredjenih razloga nismo do kraja prisustvovali koncertu Svedjana, ali o njima ipak par rijeci. Iako bend nastupa poprilicno cesto ovo je tek prvi puta sto sam ih uspio uhvatiti uzivo. I moram reci da su na mene ostavili prilicno dobar dojam, za razliku od nekih njihovih albuma. Bend je nastupio takodjer u nesto posebnijem izdanju - sa peteroclanim zborom (tri zenska i dva muska clana) od kojih je glavni vokal bila poznata Sarah Jezebel Deva (ex-Cradle of Filth). Ostalo je, naravno, islo preko matrice. Show je bio prilicno metalski nastrojen i dinamican, sto posebno vrijedi za hit 'Seven Secrets of the Sphynx' koji je uz ovakvu pratnju zbora zvucao izvrsno. Nazalost, to je to o Therionu.

Opet, izvrsno organiziran festival, sa upravo genijalnim ozvucenjem i lezernom atmosferom. Tamo smo i iduce godine. Sto se sporednog, demo stagea tice, smatram da je odlicno sto je manjim bendovima pruzena sansa da sviraju na ovakvom happeningu, ali takodjer sam uvjerenja da su isti zakinuti. Naime, koliko ekipe bi islo gledati mali bend dok nastupa Nevermore, Soilwork ili Moonspell? Rezultat je naravno bio slaba posjecenost doticne bine + 'vatrogasna zabava' atmosfera ispred iste. Sto reci...vise srece iduci put.