Jedna od formula uspjeha glasi - "za svakog pomalo" - i ona se obistinila double-headlining koncertom na prvi pogled koncertno nespojivih bendova: norveskih (vise nego) blekera Enlaved-a i portugalskih (vise nego) goticara MoonSpell. Naime, po drugi put u povijesti kluba, Mocvara je rasprodala metal koncert pokazujuci da je hrvatska metal publika daleko od koncertnog zasicenja. Iako ta 'sold out' cinjenica nije svakome odgovarala, istina, klub je tu vecer bio dupkom krcat napokon podizuci temperature ove, izgleda, beskrajne zime. A kako su se ova dva velika benda uopce nasla na istoj bini? Da, Enslaved je nakon puuuno vremena odsustva odlucio ponovno zaploviti Europom (radi promocije njihovog mozda i najboljeg albuma o cem nesto kasnije) uzevsi mladi bend Vreid pod svoje okrilje, dok je MoonSpell slucajnoscu bio upravo takodjer koncertno u blizini pa eto ti srece i veselja. Enivej, rezultat je, bez novinarskog pretjerivanja, odlican, raznovrsni koncert koji je pokazao dvije potpuno razlicite strane metala i primjer da se u obadva moze uzivati. So, here we go...

Prvi bend veceri, norveski bend Vreid je (barem clanovski gledano) produzena ruka vikinskog black metal benda Windir. Ovaj zadnji navedeni, poprilicno kvalitetan bend nestao je s lica zemlja nakon proslogodisnje smrti autorske glave benda, pjevaca Valfara. Znam da je malo neukusno za reci, ali bend je tek tada poceo dobivati nesto vece (zasluzeno) priznanje sto potvrdjuje malo bizarnu cinjenicu da se mnogi proslave tek nakon smrti. Bilo kako bilo, Vreid se sastoji od 3 ex-Windir clanova i upravo je izdao svoj debi album "Kraft". Bend me svojom polsatnom svirkom nikako nije dojmio. Glazbenih utjecaja ex benda se ne vidi (i bolje tako da izadje iz njegove sjene iako je tu vecer odsvirana jedna Windir stvar) tako da ovdje imamo no-corpsepaint jednostavni black metal sa cestom izmjenom ritma, pokojim dobrim riffom i povremenim nedojmljivim clean pjevanjem. Nazalost, kako to cesto biva, bubnjevi (posebno bas bubanj) su pokrili gitare i ucinili zvuk benda manje shvatljivim. Mozda bi onda glazba dobila vise smisla. Ovako, prosjek.

Enslaved nije your average black metal band. Zacetnici viking metala jos uvijek zadrzavaju doticni image u tekstualnom konceptu, ali glazbom su se okrenuli u psihodeliju i progresivu, uvijek zadrzavajuci black metal glavnom zvijezdom vodiljom. Rezultat je dojmljiva, na trenutke teska, ali strukturno jasna glazba koja ih izdvaja od masetine black bendova cineci ih unikatom. Kad smo se dotakli unikata, zadnji album petorke zvan "Isa" je sigurno jedno od njihovih najjacih izdanja. Agresivnost, raznolikost, melankolija, progresivnost, black metal. Remek-djelo. Tako snazan album zasluzio je koncertnu promociju, sto je i dovelo Enslaved na bine nakon dugog vremena izbivanja sa istih. Po mome misljenju, bend je jaci no ikad i to se vidi u samom nastupu. Koncert je otvoren pocetnom pjesmom novog albuma nazvanom "Lunar Force" i nastavlja se himnom zvanom "Isa". Osim black vokala basiste Kjellsona, na doticnoj stvari uskace izvrni clean vokal klavijaturiste koji je, zasada nazalost, zagusen cime stvar gubi na dramatici. Enivej, vrlo dobro! Naravno, ekipa je najvise zeljna starih stvari i nostalgija se otvara sa "Jotunblot" sa kultnog "Frost"-a. Stvar uzivo zvuci bolje no na albumu! Po prvi put krece blastbeat i kultni stari black metal (koji nikada ne zvuci primitivno). Bend slabo komunicira sa publikom, ali ne stjece se osjecaj nadmenosti. Ovako odgovara. Nakon "The Voices" (izvrsna koordinacija dva clean vokala bez fulanja tonova) krece jos jedna nova stvar "Violet Dawning" sa strasnim melankolicnim srednjim dijelom (koji nije potpuno dosao do izrazaja zbog nesavrsenog zvuka, grrrrrrr) dok vrhunac polako dolazi sa utjelovljenjem dramatike - "As Fire Swept Clean The Earth". Jedna od njihovih najboljih stvari zasigurno. Bend ne fula tehnicki. A od tada pa do kraja - kultna povijest stupa na scenu - "Eld", "Fenris" (onaj jednostavni klavijaturni dio pred kraj stvari je kultan!), (jednostavno ali efektivno, tko bi reako da ce i to svirat). Dakle, dobar spoj novih i stvarih stvari, samouvjeren nastup i, tko bi rekao, magija izravnih starih i kompleksnih novih stvari uspijeva i u zivo. Jos! Jos!

Set-lita Enslaved :

Lunar Force
Isa
Jotunblot
The Voices
Violet Dawning
As Fire Swept Clean The Earth
Eld
Fenris
Slaget i skogen bortenfor

Iako je tijekom Enslaved-a Mocavara bila poprilicno prokleto puna, nekim cudom je za vrijeme nastupa Moonspell -a postalo jos punije i Portugalce je na stageu docekala doslovno paklena vrucina na sto su se, nadam se, naviknuli uzimajuci u obrzir odakle dolaze. Anyway, Moonspell je neobicno zestoko odsvirao svojih sat i pol vremena. Sto me i ne bi trebalo iznenadjivati vise jer tako je to izgleda kod velikog broja bendova koji na albumima zvuce mekse, ali na zivoj svirci prase bez problema (sjetite se Anatheme, pa i Mortiisa). Zvuk je bio upravo fantastican. Bombastican, potpomognut bubnjevima, vokalno dominantan uz dovoljno mjesta za melankolicne gitare. Da, kazem gitare, jer klavijaturist Pedro Paixao u 'slobodno vrijeme' preuzima na sebe drugu gitaru (ne znam jel to uobicajeno za bend jer ih gledam po prvi puta). Temelj koncerta bio je zadnji album "The Antidote" (koji ima vec dvije godine na plecima) i meni njihov najjaci "Irreligious". Bend je motivirano (neglumljeno!) i zeljno svirke zauzeo stage i uz zaglusujuce odobravanje publike otvorio nastup sa paketom "In And Above Men" i "From Lovering Skies" tijekom kojih je izmjena tisih i glasnijih/zescih dijelova bila upravo genijalna, bas zbog tog spomenutog zvuka. Neocekivao rano slijede dva stara hita postave na koje je publika popi*dila: "Alma Mater" (nesto skracena verzija) i "Vampiria". Tako stvoreno dobro raspolozenje gotovo je potpuno izgubljeno kada je u prvim redovima doslo do komesanja (ne znam tocno zasto, ili jer su se neka dva lika potukla ili je netko pokusao oduzeti lubanju koja je bila 'samansko' pomagalo pjevacu Fernandu) sto je dovelo do naprasnog prekida stvari "The Southern Deathstyle". Na trenutak je izgledalo kao da je Fernando spreman sve poslati u mp3, ali nakon ponovnog motiviranja publike bend se profesionalno vraca natrag koncertu i nastavlja sa "Everything Invaded" kao da se nista nije dogodilo. Totalno povratak u proslost/mladost slijedi tijekom "Wolfshade", dok se vrhunac koncerta postize sa kultnima "Mephisto" i "Full Moon Madness". Posebno ova zadnja navedena je uzivo izvedena maestralno - melankolicni riffovi dizu dlake na tijelu, atmosfera je strasna, dok posebne pohvale idu lead gitaristi Ricardu zbog savrseno odsviranih solaza. Covjek svira besprijekorno i to sa puno srca i osjecaja. Nakon toga bend bjezi u backstage. Sto je vec proslo preko sat vremena?!?! Bend se ipak brzo vraca i nakon toliko od publike trazene stvari slijedi doticna - "Opium" i zatim "Awake" na kojoj Fernandu napokon clean vokal dolazi do izrazaja. Covjek je ziva karizma, zna kontrolirati publiku, stalno nesto brblja (ponekad i sebi u bradu) dok mu je growl ipak u boljoj formi od cistog vokala. Iznenadjenje veceri je prastara stvar "Tenebrarum Oratorium" koja se, iako kvalitetna, nekako ne uklapa u set-listu te veceri. I za kraj, malo nobican zavrsetak - "Capricorn At Her Feet". Eto, moram priznati da je nastup Moonspella bio odradjen sa puno srca i volje dok su zvuk i set-lista razarali (ipak, bas nista sa "Sin/Pecada" ?). Bez zamjerke.

Bolje ne ide.

Set-lista Moonspell :

In And Above Men
From Lovering Skies
Alma Mater
Vampiria
The Southern Deathstyle
Everything Invaded
Nocturna
Wolfshade (A Werewolf Masquerade)
Mephisto
Fuul Moon Madness
Opium
Awake
Tenebrarum Oratorium
Capricorn At Her Feet