Neurosis u blizini se nikako ne propušta, a pošto je najbliža lokacija u ovom slučaju bila Arena u Beču (nedaj bože da ih neko slučajno zove kod nas), skupit kombi pun zainteresiranih i nije neki problem. Dodajmo tome još jedan kombi i par automobila i imamo cca 30 Hrvata u hodočašćenju na ovaj spektakl. A još kad su i predgrupe ovako fino odabrane – pa di ćeš bolje. Arenu sam čini mi se već negdje opisivao, no dodajmo da se radi o lijepoj vrsti bivšeg industijskog i tvorničkog kompleksa, prikladnog studentsko-anarhističko-postapokaliptičkog ugođaja, dosta sličnom Metelkovoj u Ljubljani, samo što je ovdje još poveći vanjski stage koji je stavljen u funkciju preko ljeta. Jedna manja dvorana i jedna veća, pokoji bar i imamo klub koji godinama uigrano funkcionira za razna, ne samo glazbena zbivanja.

Radi smanjivanja gužve i pokušaja stvaranja što boljeg ugođaja, broj ljudi u dvorani je bio limitiran na 800, sa 1000 koliko inače stane unutra, a sudeći po prilično napunjenom prostoru rekao bih da je koncert bio blizu rasprodanog (al' ne i rasprodan). Mercha je bilo na bacanje od sva tri benda, što majica, što LP-a, što CD-a....a ako je sudeći po natpisu ''change 4 weed'' koji je bio izvješen iznad štanda, mogli ste i neki trejd dogovoriti. Prvi bend te večeri - Ufomammut - su dosta poznati talijanski mammojebački trio koji sviraju mrcinski sludge, prošaran psihodeličnom i tripoidnom paletom zvukova. Njihovi masivni riffovi i teški minimalistički vokali stvaraju monolitni zvučni zid koji bez problema odnese sve pred sobom. Jedan od onih bendova koje je gušt pogledat uživo ako ste ljubitelj tog usisavajućeg grmećeg zvuka, što me upravo podsjetilo da je već krajnje vrijeme da počnem odlazit na ovakvu vrstu koncerata s čepićima za uši, jer ću ovim tempom izgubiti sluh za nekih desetak godina. Jedno pola sata svirke bilo je dovoljno za ugrijavanje ušiju željnih kvalitetnog zvuka. Topla preporuka – ako već niste, nabavite njihov zadnji album ''Eve'', koji je odličnoća na kvadrat.

Belgijski Amenra je bend kultnog statusa i jedan je od pionira tzv. post-metal zvuka u sprezi sa nervoznim hardcore-om, pa čak bi rekao da su i dosta podcijenjeni na sveukupnoj sceni ekstremne glazbe. Gledati Amenra je nevjerovatno, pa gotovo religijsko iskustvo. Pogotovo ako uzmemo u obzir njihovu opsjednutost religijskom ikonografijom. Nekako te uvuku u svoj mizantropski i mračni svijet. Kako je ovo prvi put da ih vidim u akciji i nisam imao baš nikakva očekivanja, dojam izazvan njihovim nastupom se popeo do čistog ushićenja. Spomenuo bih još i prikladne vizualizacije koje momci koriste (imali su i Ufomammutovci nekakve psihodelične), što se odlično uklapa u njihov intenzivan i energičan nastup. Vokal ima običaj nastupati leđima okrenut publici i potpuno uživljen, ne jebući nikog živog ni pol posto. Čini se da je momak dosta nadrkan za vrijeme svirke, barem sudeći po žustrom izlasku sa stejdža čim su završili zadnju stvar i odriješitom guranju gitarista. Al' dobro, dečki su ionako trebali ujutro biti u Belgiji na poslu, pa tko ne bi bio nadrkan. Inače, nedavno su postali još jedan novopečeni član Neurot obitelji, pa hura za njih. Ali da, njihov mračni i atmosferično-spiritualni zvuk je nešto nevjerovatno za iskusit u živo. Svakako potražite na youtube-u video sa nihovog DVD-a, gdje se za vrijeme nastupa vokal da kukama razapeti za kožu i podignuti iznad stejdža u christ-a-like pozi.

Neurosis...a što uopće reći? To se treba doživjeti. Ako su Amenra imali spiritualan nastup težeg intenziteta, onda su Neurosis prošli put kroz metaforički pakao, čistilište i raj, pa opet nazad. Čim se Scott Kelly pojavio na stejdžu, praćen Steveom i bandom, količina karizme u dvorani se povećala za jedno +100. Ako ste već upoznati sa njihovim nastupima onda znate da nitko od njih ne prozbori ni riječi prije, između i poslije pjesama i nema onog dušbegovskog metalskog nabrijavanja publike (jump da fuck up i te spike). Njihov jedinstveni zvuk je orgija sporog i teškog grmljenja pojačala, atmosferičnih hipnotizirajućih pasaža i strastvene uživljenosti svakog od članova benda, koji premda nisu više u cvijetu mladosti, još uvijek posjeduju sirovu snagu i životinjsku unesenost duha i tijela u svoj nastup. Jest da su i oni samo ljudi, ali sasvim je opravdano za reć da su utjelovljenje kreativnosti i moćnog zvukovlja kojeg stvaraju. Nevjerovatno je bilo vidjeti Kellya kako u zadnjih par minuta Through Silver In Blood glavom luđački razvaljuje mikrofon. Nije ni čudo da mu fali par prednijh zuba. Fantastična i fanatična uživljenost s njhive strane. To je to kad iskreno uživaš u izvođenju stvari koje si napravio.

Uz uobičajenu zbirku mind blowing vizualizacija u režiji gospodina Josha Grahama i zvučne gitarističke eksplozije u izvedbi Mr. Steve Von Tilla i hrapavo-grube vokale njega, Scotta i Davea, te ostale majstorije čitavog benda - nastup je bio klasičan Neurosis trip sa opipljivim i snažnim emocijama. Jedno skroz katarzično iskustvo prožeto osjećajem vratobolje od sporog ritmičnog trzanja gornjim dijelovima tijela.

Što se setliste tiče, pomalo očekivano, iako nikad ne znaš kod njih što će novog ubaciti, uz iznimku od par ''neizbježnih'' pjesama. Već duže vrijeme sviraju dvije posve nove stvari, a uz prevladavanje stvari sa Given To The Rising (istoimena stvar, ''Water Is Not Enough'' i ''At The End Of The Road''), našlo se tu i mjesta za uobičajenu ''Locust Star'' i izvrsnu ''Through Silver In Blood'' koju s razlogom ostavljaju za kraj, te ''End Of Harvest'' i ''Belief'' sa Times Of Grace i čak jedna sa The Eye Of Every Storm albuma - ''A Season In The Sky''. Ma koje god stvari da sviraju, nije ni bitno. Neurosis je bend koji se treba iskusiti svim osjetilima koje posjedujete.