Hm, ovaj riport zelim zapoceti konstatacijom i pitanjem. Ovo je drugi po redu NovaRock festival. Prosle godine serija je otvorena nastupima headlinera poput Green Day-a, System of a Down-a i Marylin Manson-a. Ove godine dva glavna headlinera ovog ljetnog austrijskog rock/metal festivala bili su Metallica i Guns n' Roses. E, sad dolazimo do glavnog pitanja... Kako, cime i kojim bendovima organizator iduce godine planira nadmasiti ovogodisnji Novarock?? Kada na istom festivalu mali i bogobojazni covjek ima priliku svjedociti nastupima najveceg svjetskog heavy metal i najveceg svjetskog hard rock benda (kakvo god tvoje, dragi citatelju, misljenje bilo o njima) onda zaista ne znam da li ce line-upom organizator ikada moci nadmasiti ovogodisnje izdanje doticnog festivala. Uz to jos pribrojite nastupe velikana rock i inog zanra tipa Queens of the Stone Age, Motorhead, Placebo, Tool, Apocalyptica, Alice in Chains, The Sisters of Mercy, Bloodhound Gang i eto vam raja za svakog rock fana.

I da, odakle poceti...Svi oni koji su u svojoj metalskoj karijeri nazocili jednom open air festivalu znaju cijelu proceduru dolaska, postavljanja satora, zamjenjivanja karata itd. Ono Sto NovaRock festival Cini razliCitim od ostalih jest njegova velicina. Nemam tocnu informaciju, ali broj posjetitelja u tri dana trajanja festivala sigurno je bio sesteroznamenkast. Sama ta cinjenica uvjetovala je ogromnu organizaciju. A organizacija je bila izvrsna.
Podrucje festivala smjesteno je u austrijsku pokrajinu Burgenland. Ista je vjerojatno izabrana iz dva razloga: Burgenland je najsuncanije podrucje Austrije s preko 300 suncanih dana u godini, dok je, s druge strane, polako dio Panonske nizine te ravnih, slabo iskoristenih zelenih povrsina ima napretek. Blizina Beca, madjarske granice i toplih jezera samo su dodatni plusevi. Festivalsko podrucje je standardno podijeljeno na tri dijela: parking, kamping podrucje i sam festivalski dio. Ajmo po redu i odmah s prvom 'kiritkom'...

Festivalu se moglo prici lokalnim cestama i auto-cestom. Na prvi dan festivala doslovno kilometarske guzve ulaska na parking mnoge su sprijecile u uzivanju u bendovima doticni cetvrtak. U kolonama se cekalo po 4-5 sati, ali misljenja sam da se isto jednostavno nije moglo izbjeci. Ogromni broj posjetitelja jednostavno se kad-tad morao sruciti na festival. Mnogi su organizatoru predbacivali doticni kaos, ali on je bio neizbjezan i jos k tome uzimajuci u obzir cinjenicu da su policija i osiguranje olaksavali protocnost prometa. Takodjer, organizator se ocito podcijenio u broju ocekivanih posjetitelja. Ocit nedostatak dostatnog broja parkiralisnih mjesta je ipak elegantno rijesen kosnjom obliznjih povrsina cime su se oslobodila prijeko potrebna parking mjesta. O nocnim morama pronalaska 'normalnog' mjesta za kampiranje cu vas ipak postediti, ali da vam savjest bude umirena, nasli smo izvrsno kamping mjesto, a to je fakt koji vas je ujedno i strasno zanimao...Kad smo vec kod kampinga spomenimo nekoliko pravila: radi sigurnosti se nisu smjele unositi staklene boce, otvorena vatra je bila zabranjena kao i kucni ljubimci i pokucstvo (?).

Nazalost, spomenute guzve, velika udaljenost izmedju parkinga i kamping mjesta i guzve na samom ulazu u festivalski dio natjerale su nas da propustimo masu dobrih bendova taj prvi - najmetalskiji dan - festivala: koncertima postava Bullet for My Valentine, Trivium, Avenged Sevenfold, ali i klasika tipa Motorhead i Alice in Chains zato nismo svjedocili. Nastup Metallice, ipak, pod cijenu zivota nismo smjeli propustiti.

Kao sto je vec navedeno, festival je trajao tri dana i u tom razdoblju je predstavio oko 60 rock, metal i manje gitaristicki orijentiranih bendova. Jednom normalnom konzumentu metal glazbe NovaRock line up mozda i nije bio najinteresantniji, ali vec prije spomenuta velika imena rock glazbe se ne mogu samo tako ignorirati. Cijena od nesto manje od 100 eura se cinila velika na prvi pogled, ali pojedinacni nastupi doticnih bendova sigurno bi kostali sveukupno visestruko vise i - k tome - headlineri nisu imali festivalsko vrijeme nastupanja (do 1.15h maksimum) - Metallica je svirala puna 2.5h dok ni Gansi sa preko 2 sata nastupa nisu zaostajali. Dakle, value for money. Naravno, mogle su se nabaviti karte i za pojedinacne dane.

Ulaskom u srce festivalskog podrucja (koje je strogo odvojeno od parkinga i kampinga) karte bi zamijenili neprenosivim narukvicama cime se olaksala kontrola karata. Dvije ogromne bine - 'Blue' i 'Red' stage medjusobono su udaljene pola kilometra. Veci Blue Stage krasila su dva video zida, o obe bine jebacki light i pyro show koji se prilagodjavao scenskim nastupima pojedinih bendova.


METALLICA:
I opet...kakva god misljenja bila u vezi ovog benda, koliko god im se predbacivala izdaja metala i svojih thrash korjena, koliko god zestoko se pljuvao 'St. Anger', Metallica je uzvio dozivljaj za sebe. Sto potvrdjuje i broj prisutnih. Fala bogu na video zidovima, s obzirom na udaljenosti na kojoj smo bili od bine radi guzvetine ne bismo nista vidjeli. Ovo je prvi puta da gledam Metallicu uzivo i nakon 2 i pol sata svirke moram reci da sam pozitivno iznenadjen. Motivirani stage-acting, humorne Jamesove upadice, izvrsno sviranje, neprepotentni i zahvalni kontakt s publikom i once-in-a-lifetime set lista cinile su ovaj nastup najboljim na NovaRocku.
Tocno prema satnici, u 23.15h gase se svjetla i pocinje cika i vriska koja nije prestajala do kraja nastupa. S naseg mjesta u publici, jedva prepoznatljive ljudske figurice izlaze na stage (prije toga krece nezaobilazni intro 'Ecstasy of Gold' i isjecci filma 'The Good, the Bad and the Ugly') i zapocinju nastup s 'Creeping Death'. Kako se set-lista nastavljala pokazalo se da je odsvirana samo jedna 'nova' stvar - i to izvrsna 'Fuel'. Sad, mnogi old-school fanovi ce reci 'zakon!', ali malo (sta malo!) je neobicno da bend ne odsvira niti jednu stvar sa jos uvijek aktualnog zadnjeg studijskog albuma. Povladjivanje fanovima u slucaju Metallice ipak ide malo predaleko. Anyway, spomenuta stvar, iznenadjujuca 'Wherever I May Roam', 'For Whom the Bell Tolls' i 'The Unforgiven' cinile su prvi dio koncerta. Stvari su odsvirane s puno srca i osjecaja (posebno zadnja spomenuta tijekom koje je sve odzvaljalo od pjevanja publike) dok je razglas s obzirom na velicinu festivala bio jednostavno savrsen.
Ovaj nastup Metallice dio je mini euro turneje nazvane 'Escape from the Studio 06' i svi oni koji su pratili set liste nastupa benda prije ovoga znali su sto ih ocekuje. Ova godina je 20. obljetnica smrti originalnog basiste benda Cliffa Burtona. U skladu s time bend je samo za ovu turneju odlucio svirati cijeli 'Master of Puppets' album, tj. zadnje izdanje na kojem se moze cuti tragicno preminuli basist.
Tako je bilo i danas. Kao kratki intro na video zidu su krenule dvadeset godina stare snimke snimanja doticnog albuma i zatim osam stvari koje svaki die-hard fan zna napamet. Usput je i svaka stvar imala posebnu 'vdeografiju' - 'The Thing that Should Not Be' ogromno, zlo zeleno bice u pozadini, 'Lepper Messiah' prikladne 'politicke lazi' slike, Welcome Home (Sanitarium)' simbolicne slike osobe zatvorene izmedju cetiri zida itd. Sve pjesme su naravno glasno pjevane i od strane publike, clanovi benda su iskoristavali svaki dio pozornice, trcalo se gore dolje itd. Posebno bih ovdje istaknuo jednu pjesmu - izvrsni instrumental 'Orion' i jos uvijek novog basistu Trujilla koji je na istoj doslovno bezgresno briljirao i na istoj je, sto je uistinu rijetko, bio u sredistu paznje. Ova svirka je dokaz zasto je, izmedju ostalog, zavrsio u bendu.
Mnogi su pomislili da slijedi kraj koncerta jer su glazbenici nestali sa stagea. Ipak, cetvorka se vraca da bi odsvirala jos koju. Prva je 'Sad But True', druga je neizbjezna balada 'Nothing Else Matters' otpjevana zajedno s Alice in Chains liderom Jerry Cantrellom koji je isti posao odlicno obavio. Naravno, upaljaci u zraku i pjevanje s dvojicom pjevaca bilo je neizbjezno. 'One', najpoznatija antirtna pjesma otvorena je, cime drugim no glasnim pyrosima koji je prenosio ratnu atmosferu, a 'Enter Sandman' je zavrsena u slicnom tonu - izvrsnim vatrometom. Nakon toga clanovi benda pocinju se pozdravljati s publikom jer koncert je gotov. Sva clanovi benda bez ikakvog osjecaja prepotencije (koja se vidjela kod drugih bendova ovog festivala, o tome kasnije) od srca se zahvaljuju publici gdje prednjaci Lars Ulrich. I nakon tog silnog oprastanja bend JOS jednom uzima instrumente i svira - ne jednu vec jos dvije stvari.
Za potrebe prve na stage je pozvana jos jedna legenda - Lemmy Kilmister, basist i vokal Motorheada koji zajedno s bendom svira i pjeva 'svoju' 'obradu' 'Damage Case'. I zatim za kraj neizbjezna 'Seek & Destroy' s ustaljenim izmjenjivanjem pjevanjem refrena pjesme sto je sastavni dio svakog showa Metallice vec duuuugi niz godina. I tu je sad zaista kraj koncerta.
Eto, unatoc tome sto nije svirana nova pjesma koju je bend vec znao svirati uzivo tijekom iste turneje i unatoc tome sto nije bas neki dozivljaj pratiti bend iz tako velike udaljenosti, tj. pratiti bend samo preko video zida, bend je potvrdio svoj status i doslovno nikoga nije ostavio razocaranim.

Set-lista Metallica:
Ecstasy of Gold
Creeping Death
Fuel
Wherever I May Roam
For Whom the Bell Tolls
The Unforgiven
Battery
Master of Puppets
The Thing that Should not Be
Welcome Home (Sanitarium)
Disposable Heroes
Lepper Messiah
Orion
Damage Inc.
-------------------------------------
Sad But True
Nothing Else Matters
One
Enter Sandman
-------------------------------------
Damage Case
Seek & Destroy

Prije prelaska na drugi dan festivala, ajmo na veselije stvari. Food & drinks. Fascinantno je kako se ponuda hrane, na festivalima opcenito, prosirila s neizbjeznih podgrijanih komada pice i presoljenog pomfrija na danas sveprisutne standove kineskih, talijanskih i tajlandskih specijaliteta. Isto vrijedi i za NovaRock. Uistinu fine hrane bilo je na svakome koraku ukljucujuci i rostilj, te pekarske proizvode, dok je najslabiji promet ocito napravio Haribo stand (koji k to radi ovdje anyway??). Potpuno druga prica su cijene doticne hrane. Nema sanse da prosjecno veliku porciju hrane dobijete za manje od 4-5 ojra, dakle od 30 - 35 kuna. Situacija s picem je jos gora. Naravno, na podrucje festivala se nisu smjela unositi vlastite tekucine (kul izraz!) kako bi mnogi sponzori monopol prodajom svojih proizvoda dosli na svoje. Nist novo. Dostatan broj Becksovih standova nudio je, ipak, ogranicen broj pica koji se vecinom svodio na razvodnjeno pivo i proizvode Coca-Cola Company-ja. Cijene - 3-4 eura za 0.4 litre tekucine s time da je ustaljena praksa da se za vracenu posluzenu casu dobiva euro natrag. Ako ste zeljni egzoticnih pica na raspolaganju su vam koktel barovi, al cijene tamo necem ni spominjat.

Drugi dan festivala je bio najmanje metalski i gotovo da nije bilo nastupa benda koji nas je interesirao. Nastupali su tu nama vise-manje poznata imena The Sounds, The Datsuns, Starsailor, Live, The Locos (de dost vise tih 'D' bendova) Kashmir, Gogol Bordello, Lagwagon itd. Ipak, neke nastupe nismo smjeli propustit.

SUBWAY TO SALLY:
Prvi bend petka s kojim smo se mogli povezati na nekoj zescoj gitaristickoj osnovi. Subway to Sally uziva u Njemackoj veliku popularnost u folk/rock/metal zanru zajedno s bendovima kao sto su In Extremo, Corvux Corax itd. Spoj jednostavnih, ali heavy Rammstein riffova, ceste folk violinske upadice i nabrajalackih njemackih refrena njihova je dobitna glazbena kombinacija. Uzivo, to dobiva jos jednu vaznu, onu scensku dimenziju. Uz clanove benda koji su prikladno folk obuceni i violinisticu svu u bijelom, show je sa strane rasvjete i atmosfere bio vrhunski. Prevladavala je tamno zelena boja covera njihova zadnjeg albuma, dok je, primjerice, tijekom izvodjenja stvari 'Schneekoenigin' binskim rekvizitima stvorena dojam snjezne vijavice sto je jebeno izgledalo ukomponirano u vrucu ljetnu noc. Ipak, bend me nije uspio posebno dirnuti i motivirati - unatoc upotrebe drevnih instrumenata - ti simplisticki riffovi i jednostavne vokalne linije su s uspjehom benda, za moj ukus, postali previse promisljeno orijentirane na zabavu publike. Ipak, sviralo se tu nelosih pjesama poput 'Unsterblich' ili 'Die Schlacht'. Pjesme su se prilicno brzo izmjenjivale, publika je prilicno pjevala s bendom dok su mnogi efekti (tipa vatre u 'Feuerland' - opet neke asocijacije na Rammstein, though) dosta dizali show. Eto, smatram da je ovaj nastup za sve fanove StS-a bio izvrstan jer bend se s te strane uistinu potrudio, dok meni kao prosjecnom folk i StS fanu ovaj nastup nije digao adrenalin. In Extremo je tu ipak jos uvijek predvodnik zanra.

Subway to Sally set-lista:
Saraband De Noir
Schneekoenigin
Feuerland
Knochenschiff
Kleid aus Rosen
Die Schlacht
Unsterblich
Eisblumen
Henkersbraut
Das Raetsel II
Sag dem Teufel
Ohne Liebe
Sieben
Falscher Heiland
Veitstanz
-------------------------------
Julia und die Rauber

THE SISTERS OF MERCY:
Nakon Subway-a ostajemo na manjem, Red Stageu kojeg ne krase jedino video zidovi. Usput, fascinantna je jedna stvar na Open Airovima. Kada je ogromna guzva za nastup nekog velikog benda, najcesce je najveca guzva negdje oko sredine i prema kraju, ali ako covjek, uz uporabu sile naravno, predje te zapreke, da se daleko dogurati i biti prilicno blizu bine. Slicno je bilo sa sljedecim aktom - The Sisters of Mercy. Prvo bih naglasio da ne slusam ovaj bend i da je jedina njihova pjesma koju znam 'Temple of Love i to, naravno, preko obrade Crematory-ja. I mogu komotno reci da nakon nastupa ovog benda veci fan necu niti postati. Daleko od toga. Sterilan, boring show. Velika bina, a tri clana benda. Vokal, bas i gitara. Ritam masina. Puno magle i prigusenog zelenog i plavog svjetla. Clanovi benda se cesto nisu vidjeli. Jos je publika i skandirala, zazivala svoje, hm, heroje i omiljene stvari, te plesala, ali frontmen benda je bio usiren za popizdit. Odavao je dojam bahatosti, prepotentnosti, a komunikacija s publikom je bila doslovno nula. Ipak, ne - nakon sto je jedan napaljeni fan bacio plasticnu casu na stage, momak se odmah usplahirio i pomislio da se radi o provokaciji i casi upucenoj njemu, te je isto komentirao s 'Can you do no better?' jer nije pogodjen. Anyway, gitarist se jos trsio i pokusavao uspostaviti kontakt s publikom dok je basist bio neprimjetan. Ne zelim vise toliko pljuvati bend, ali ipak su uspjeli jos jednu zaista veliku stvar: Tko bi rekao da cu uz sve te silne decibele, odmorenost i blizinu bini uspjeti actually zaspati na nogama slusajuci nastup Sistersa. Eto. Vjerujem da su (bili) veliki goth band, ali ovo je bilo boring as hell. Sorry.

Cijelim nastupima postava Massive Attack i Placebo nismo uspjeli posvjedociti, ali dovoljno za jednu recenicu o svakom bendu. Ja zaista nemam pojma sto bend tipa Massive Attack radio na rock/metal orijentiranom festivalu. Totalno deplacirano. A tako je, izgleda, izgledalo i vecini prisutnih. Neki Dance-Jazz-Trip-Rock potpourri u kojem je lightshow i atmosfera s video zida bila jedino zanimljiva. Ne za ovu publiku, definitivno. S druge strane Placebo nije bio los, ali jedna gitara i nejak vokal Briana Molkoa nije uspio previse potegnut publiku. Najbolja stvar 'Bitter End', naravno.

I eto, prije nesto detaljnijeg opisa treceg, bendovski najzanimljivijeg dana, malo o uvijek bolnoj temi sanitarija. Za ovako veliki festival samo dva sanitarna cvora su premalo, a da o nedostatku tople vode, pa makar ona bila na placanje da ne govorim. Takodjer, mnogi tusevi nisu uopce radili pa su guzve za iste i za 'valove ' spitkom vodom bile zamjetne. S druge strane kemijskih veceja je bilo enough i cistili su se po par puta dnevno. Ipak, bilo je podnosljivo i za nase fine guzice ?. I naravno, kao sto prilici svakom festivalu standovi s CD-ima, nakitom, majicama, zastavama i doslovno svim metal i rock related gudizima su bila na ponudi za prilicno normalne cijene, dok ste se bez jebe mogli profesionalno tetovirati i pirsati. Ako vam ni to 'adrenalina' nije bilo dosta (cheap CDs mmmmmmmmmm), za nekih 50ak ojra ste mogli bandzi dzampat ili biti ispuhani zrakom (stogod to znacilo). Nadalje, osvjezavajuca razonoda bio je prijevoz na kupanje na obliznja jezera jer je u ta tri dana temperatura nerijetko bila debelo preko 30 stupnjeva, dok se poslije ponoci zestoko i spustala. Jupi sve u svemu, tko bi pomislio da cu baustelski izgorit u Austriji. I najvaznija stvar, na par mjestra su postavljeni standovi za uzivanje u svjetskom prvenstvu (sva sreca da je festival upao taman u razdoblju kad nasi veseljaci nisu igrali). Toliko o tom aspektu.

OPETH:
Jeij! Bili vi metalac i fan ovog prog-death benda ili ne, nekakva posebna emocionalna spona postajala je cekanjem nastupa ovog benda koji je, bez sumnje, bio najzesci na cijelom festivalu. Bio je, znate, onaj feeling - 'Nas bend!'. I bez sumnje je imao najkracu set-listu od ukupno 4 friggin pjesme. Svejedno, bend je uspio i u ovoj ne-previse-metal publici privuci veci broj poklonika i sacicu die-hard fanova (Znate onaj kada Bruce Willis udje u HG-Spot i kaze Daj Hard! Bwahahahaha). Odlican zvuk, ustaljeni stage-acting, vokalno dobro raspolozeni Mikael Akerfeldt sa svojim standardnim crnohumornim upadicama i dobro ustimani klavir, ovaj, bend. Ipak, dvije zamjerke. Ovaj bend se ne moze uzvio dozivjeti u cetiri popodne kada sunce jos zestoko pici. Romanticna atmosfera njeznih akusticnih prolaza i izvrsnih clean vokala stvara se u kasno-vecernjim satima kada bolje odgovaraju i zestoki death metal dijelovi. I druga cinjenica - 45 minuta svirke u koje se uguralo jedva 4 pjesme. Krecemo zestoko s 'The Grand Conjuration', pjesmom sa zadnjeg albuma koja sadrzi apsolutno sve sto ovaj bend ima za ponuditi. Zestoke metal dijelove, spooky hammond orgulje i 'zatisje pred buru' clean vokale. Jebeno odsvirano. Slijedi 'The Lepper Affinity' na kojoj se zestoko bengalo, te 'Closure' koja je jedina i to tek djelomicno predstavljala akusticnu stranu benda. I za kraj, 'Deliverance', jedan od hitova benda s onim mocnim heavy prog dijelom na kraju. I da, buduci da je Akerfeldt prije 'Deliverance' zaboravio naglasiti da se radi o zadnjoj pjesmi, publika je za nagradu dobila jos jednu pjesmu koja se sastojala od jednog riffa i rijeci 'you cunts'. Dec it.
Sto jos reci? Mislim da nije potrebno naglasavati da ovaj bend uzivo jednako dobro prenosi kvalitetu studijskih albuma. Prvo pozitivino live iskustvo s ovim bendom sam imao prosle godine na Summer Breezu gdje su briljirali i ovdje je, kao sto sam napomenuo, nedostajalo jos vremena sviranja i barem malo sumraka. Anyway, 'nasi' su se izvrsno predstavili.

Set-lista Opeth:
The Grand Conjuration
The Lepper Affinity
Closure
Deliverance

APOCALYPTICA:
Poprilicno promisljenu lekciju iz cello-metala ponudio nam je sljedeci bend, nezamjeljiva finska Apocalyptica. Jednostavno, ali skladno namjestena bina s dominacijom cetiri udobne stolice (bolje receno prijestolja) i jos jednostavnijim setom bubnjeva. Naglasak na tamno sivu boju. Nastup Apocalyptice privukao je ipak mnogo vise publike no Opeth i reakcija iste je bila mnogo jaca. A bend je istu i zasluzio iako se neke stvari izgleda nece nikada promijeniti. Oni koji su ih vec gledali uzivo jos su jednom svjedocili godinama istom i dobro uigranom stage-actingu, te slaboj, finskoj inacici engleskog jezika.
Set-lista je bila pod dominacijom njihovih 'hitova' tj. pjesama koje su vecini poznate putem TV-a i gostovanja poznatih vokalista - naravno bez gostovanja doticnih pjevaca/ica. Tako su odsvirane 'Path', 'Seeman', 'Repressed', 'Bittersweet', 'Life Burns', 'Wie Weit'. Itd. Nelose stvari (posebno 'Path'), ali moglo se to i elegantnije odraditi. Pravi vrhunac su bile obrade, naravno. Sto se prvenstveno odnosi na ultramocno odsviranu obradu Sepulturine 'Inquisition Symphony' i 'Hall of the Mountin King' koja je doslovno bila tocka na 'i' energicnog nastupa. Ipak, zdusno pjevanje publike na 'Enter Sandman' se takodjer mora spomenuti.
A stage-acting? Sad vec standardnom integracijom bubnjara u live nastupe bend je dobio jos jednog energicnog i eksplozivnog calana koji se, iako jednostavnom svirkom, zna istaknuti i svojim sviralackim sposobnostima i karizmom. S druge strane, 'violoncelo ispomoc' u obliku cetvrtog celiste pokazala se s glazbene strane punim pogotkom, ali i sa strane stage-actinga smireni i konstantno sjedeci cetvrti celist imena-cijeg-se-sad-ne-mogu-sjetit (tko bi zapamtio sva ta finska imena jebote, al mislim da se zove Mikko) pruza neku suprotnost stalno skakucoj ostaloj ekipici. A ta 'stalno skakuca ostala ekipica' izraz se prvenstveno odnosi na Eiccu i Perttua koji, kako nastup polako prolazi, sve vise skacu i dominiraju stageom i usput, vidi vraga, uspijevaju bez greske savladati svoje instrumente. Paavo im se tu i tamo takodjer pridruzi.
U svakom slucaju izvrstan nastup s nelosom-ali-mogla-je-biti-bolja setlistom i opet kratkim vremenom nastupanja. I da, uz sve duzne isprike na sljedecoj konstataciji, ali Perttu s novim lookom izgleda kao anoreksicna goth droca. Ne znam sto mu je to trebalo u zivotu.

BLOODHOUND GANG:
Nekako nisam imao prevelika ocekivanja za nastup ovog benda. Istina, imaju par totalno zaraznih rock/pop/punk pjesmuljaka uz koje se da dobro nasmijati, ali nikada nisam bio u stanju shvatit koliko je ovim likovima njihova glazba napaljenih teenagera zapravo zajebancija, a koliko promisljeni image. Anyway, sad mogu reci da me boli k za odgovor na doticno pitanje i da je show bio cista i zabavna zajebancija. Koja je, naravno, na istu foru ako ste ih gledali nedavno, ali who cares. Pjesme su tu nekako bile manje u centru paznje, ali dalo se zapjevati na kvltne 'Along Comes Mary', 'The Bad Touch' ili 'The Ballad of Chasey Lain'. A Austrijance se zestoko zajebavalo. Izgleda da su se momci dobro raspitali vezano uz traceve uz Becane i ekipu jer se konstantno provociralo blesavim izjavama koje su malo malo pa objavljivane na video-zidovima. Predvodio je basist Evil Jared koji je Austriju proglasio 'najboljim gradom u Njemackoj' nakon koje su krenule salve ficukanja i srednjaka. Unatoc svemu svi su bili dobro svjesni da se radi o zajebanciji pa vecih bojkotiranja od strane publike nije bilo. Vrhunci su ipak bili sljedeci: Jaredovo eksiranje polovice Jegera (!), zafrkancija na Depeche Mode i 'Enjoy the Silence', te opet Jaredove zlobe u obliku pisanja na pjevaca Jimmy-ja koji je zatim njegovom pisakom napunio svoju kapu i istu potom stavio na glavu. Jupi. Ali opet, show je bio zabava kroz par izvrsnih stvari i vecinom scensko zajebavanje. Pozitivan feeling.

TOOL:
Samo par rijeci vezanih uz bend. Ispricavam se svim fanovima, ali ja jednostavno ne razumijem ovaj bend. Uz sad vec famozan nastup Sistersa, nastup Toola je takodjer bio nezanimljiv, bez vecih adrenalinskih skokova i nadasve sterilan. Malo toga se dogadjalo na bini, decki su staticno izvodili svoj materijal dok su rasvjeta i hipnoticke vizualizacije cinile svoje. Toliko o Toolu, da. I set-lista.

Set-lista Tool:
Stinkfist
The Pot
46&2
Jambi
Schism
Sober
Lateralus
Vicarious
Aenema

GUNS N' ROSES:
Vjerujem (barem se nadam) de ne postoji metalac koji u svojem glazbenom razvoju nije imao barem jednu fazu obozavanja Guns n' Rosesa. Kultni i, po mnogima, najbolji hard rock bend svih vremena. Hitove i albume necu spominjati, postavu jos manje. Oni koji prate i oni koji ne prate rad benda znaju da je jedini originalni i preostali clan postave famozni pjevac Axl Rose. A kad smo vec kod famoznog, jednostavno moram spomenuti vec desetljece najavljivan izlazak 'novog' albuma 'Chinese Democracy'. I kako stvari stoje, isto ce se napokon ostvariti do kraja ove godine. U skladu s tom snaznijom aktivnoscu benda, te u skladu s promjenom managementa, bend je odlucio actually od pocetka do kraja odsvirati par koncerata. Jedan od tih nastupa je i ovaj u Nickelsdorfu, na Nova Rocku. Mogu reci da su ocekivanja bila ogromna. Kako ce Axl pjevati, kako uopce zvuci bend bez originalnih clanova, kako zvuce nove pjesme i da li ce uopce biti svirane, sto je sa starim pjesmama itd itd.
Nastup Gunsa je zapoceo nesto malo prije ponoci i trajao je vise od 2 sata.
Axl:
Ostarjeli Axl, ali Axl koji tjelesno drzi do sebe, te sa svojim skracenim, u rep vezanim pletenicama otpjevao je ne-lose. Naravno, mnogi skrimovi su izostavljeni, neke vokalne linije su pjevane par tonova nize, ali za svoje godine i kondiciju covjek je zadovoljio. Trcanja lijevo i desno do kraja stagea su ostala obvazeni dio performansa, ali na zalost mnogih, vrucih hlacica nije bilo. U kontaktu s publikom bio je umjeren, pristojan, cak i duhovit. Neocekivano za jednog kotroverzama nabijenog Axla Rosea, ali ocito je i on shvatio da, ako danas zeli nesto napraviti od benda, mora potegnuti par ego kocnica.
Ostatak benda:
Na stageu je konstantno bilo prisutno 8 clanova bedna, dok se s gostima taj broj znao podici do 10. Uz Axla, stari poznanik bio je Dizzy Reed na klavijaturama. Cak tri solo gitare drzali su Robin Finck, Richard Fortus i Bumblefoot i ostatak ekipe koja mi se ne da nabrajati jer su manje poznata imena. Gosti koncerta bili su sebastian Bach na vokalu i Izzy Stradlin na gitari.
Pjesme i show:
Mozemo reci da smo tu vecer prisustvovali posebnoj set-listi: Izuzevsi dvije pjesme, odsvirano je cak 10 pjesama s debija 'Appetite for Destruction'. Jebeno! Naravno, show je bombasticno otvoren s 'Welcome to the Jungle' s efektnim Axlovim utrcavanjem, dok se su tijekom nastupa izmjenjivali hitovi albuma od kojih su prednjacili 'My Michelle' sa Sebastianom Bachom kao support vokalom, 'Think About You' (najlosije otpjevana pjesma od strane Axla s Izzy-jem na gitari), 'It's so Easy', 'Nightrain' itd., te s neizbjeznom up-tempo singalong rokericom 'Paradise City' kao zavrsnom pjesmom. Ostale stare pjesme redale su se bez posebnog redoslijeda: bombasticno odsvirana 'Live and Let Die', meni posebno srcu draga 'You Could be Mine', ofisli najglasnije pjevana pjesma od strane publike na festivalu 'Knocking on Heavens Door', nesto manje spektakularno odsvirana 'November Rain' itd. Od novih stvari, bend je prezentirao ukupno 3 stvari: baladicnu 'Madagascar', slicno orijentiranu 'Better' i napokon normalnu rokericu 'IRS' koja je najdojmljivije sjela od novih stvari.
A konkretni dojmovi? Nastup i koncert je bio vrlo dobar. Dakle ne odlican. Sto se odabira pjesama tice, 2 fatalne pogreske im ne mogu oprostiti: izostanak 'Civil War' i samo instrumentalno, uklopljeno u solo Bumblefoota odsvirana 'Don't Cry'. Neoprostivo. Nadalje, razumijem da je dio svakog nastupa soliranje clanova benda. Ali em sto je bend jazzirao malo malo izmedju pjesama dok seAxl nije 'ustimao', em sto su bila jebena cetiri gitaristicka sola i jos jedan klavir solo, to sve dosta ubije sponatni flow koncerta.
I unatoc tome sto smo nakon toliko godina mogli cuti neke od najboljih rock pjesama ikad uzivo odsvirane i otpjevane i iako su ovi muzicari dali sve od sebe u interpretaciji ipak tudjih pjesama, Gunsi su ipak jos Slash, Matt i Duff. Posebno Slash koji je karizmom i sviranjem nezamjenjiv. Dakle, vrlo dobar koncert kojemu je jos samo originalna postava nedostajala da bi bio vjecno pamcen. Nada jos uvijek postoji.

Guns n' Roses setlista:
Welcome to the Jungle
It's so Easy
Mr. Brownstone
Live and Let Die
Madagascar
Sweet Childe O'Mine
You Could be Mine
Knockin on Heavens Door
Better
November Rain
Don't Cry (instrumental)
Out Ta Get Me
My Michelle
Think About You
Used to Love Her
Nightrain
I:R:S:
Patience
---------------------------------------
Rocket Queen
Paradise City

Eto, mogu reci da unatoc onih par kritika sto sam imao na samu organizaciju, ovako veliki festival je besprijekorno organiziran. Velik u svim elementima, sa izvrsnim bendovima od kojih niti jedan nije otkazao nastup niti je kasnio u pocetku nastupa, zvuk besprijekoran, publika ko publika (prljava ko stoka haha, ali dobro raspolozena), fino odabrana lokacija, obez zamjerke osiguranju, mocno vrijeme i sveukupno odlican utisak poslije. Bezstresni festival.
I opet, svaka cast ekipi ako iduce godine uspije nadmasiti ovo...