Zadnji put kada sam imala priliku vidjeti Orange Goblin 'In swet, flesh & bones', iliti sto ce reci uzivo, bilo je to na proljece 1999. godine kada su imali show sa Cathedral i Terra Firma u Pordenone-u. Bio je to jednostavno doom spektakl! I da nije bilo prsta sudbine i ovoga puta u 'pet do podne', propustila bi ove legende pretvorivsi se neminovno u ogorcenog zombija. No, krenimo redom.

Lokalna (Vicenza) stoner rock trojka The Forty Moostachy otvaraju vecer. Njihovo drzanje doista ima nesto od Alibabinih razbojnika koji se smucaju po tudjim garazama. Luca, gitarista/vocal svojim jasnim bluesy glasom i punk stavom pozdravlja publiku, domacina, Gobline i promotora rijecima: Drago mi je sto smo ovdje i sviramo veceras za vas, ali ovdje smo prvenstveno zbog nas! Promoter man prevodi Goblinima pozdrav, na sto Ben Ward (vocal OG) nadglasava prve redove od jedno stotinu dusa koji su napunili lokal do posljednjeg mjesta. Njegovo odobravajuce Heey! amplificira dobrodoslicu 'razbojnicima' i party pocinje. Gitarista ukratko servira publici uvod u pricu (naime, svaki track ima svoju pricu: The man in the car, Man after Man ili The man is running fast), i Moostachy krecu na put perfektnim radom motora, bas ovako u troje. Vocal/guitar man je opremljen sa barem tri cetiri razlicita efekta poput bozicnog drvca u koferu, ali ne pretjeruje sa 'pedaliranjem', niti sa konzumiranjem klasicnog kyussovskog stambilja, mada je vidno inspiriran desert rockom. Wah-wah se rabio taman koliko treba, sto ce reci u funkciji psihodelicnog strukturiranja trackova. Nakon (nuznog) znojnog izradjanja sessiona prilikom kojeg basistica Gio nije bogami uzmaknula niti pedlja - sto se potencijala tice sticem dojam da se radi o bendu nalik na bacvu baruta. Sliding od strane gitariste bio je toliko prirodan i logican da vise nisam mogla skinuti budalasti osmijeh sa lica.
Gitarista/vocal bio je na rubu ludila bez previse naprezanja, a song writting odaje kontaminaciju darkom (u smislu neopterecujuceg dramaticnog realizma i ironije PJ Harvey, Siouxee and the banshees i dr.). Ustimani 'ko sat pokazali su nam sto znaju u otprilike 35 minuta cca. Tek toliko da se zna, trojka se oformila prije nepune tri godine, imaju selfproduced demo i trenutno pripremaju repertoar za studijsko snimanje pravog albuma svirajuci konstantno po sjevernoj Italiji. Toplo se nadam da ce ubaciti live snimke na LP ako je to moguce, jer su uzivo toliko zarazni i nepatvoreni, da ne govorim o izvanrednoj interakciji sa publikom. Krajnji rezultat je tesko postici u jednom sterilnom studiju, a obzirom da su bez label, nadam se da ih doticni nece tako olako ispustiti iz ruku/okrilja.

Eh, nakon krace stanke (moja je trajala gotovo sedam godina, ali i to je magican broj) - izlazi istetovirana grdosija, vocalist Ben Ward, a za njim i ostali goblini. Da, namjerno sam napisala malim slovom, jer svojim rastom, pogubnom zlocestom aurom i divljom naravi podsjecaju na najruznije stanovnike vilinskog svijeta. Znam da je naivno, ali nisam mogla ove veceri a ne prizeljkivati snenu i astralnu dimenziju 'frekvencija sa desetog planeta' (prvi album OG s pocetka devedesetih 'Frequencies from Planet Ten'/Rise Above, op.a.). Postajem zabrinuta jer se svih stotinu i kusur dusa sto su ispunile lokal, tiskaju prema stage-u i fotografiranje postaje ozbiljan problem.

Nakon sasvim kulturnog pozdrava na talijanskom, Orange Goblin su srdacno nagazili prisutne openerom 'Some you win' i sibaju metal rokacinom kao da nikad nisu predahnuli u ovih deset godina; citiram natpis na OG majici, of drunken horror.
Analogno situaciji u kojoj se izgubljeno osjetilo nadomjesti izostravanjem preostalih osjetila, skromno primjecujem da su Goblini sa gubitkom ritam gitariste Pete-a O'Malley-ija samo izostrili i prekalili zvuk! Gitarista Joe Hoare, bubnjar Chris Turner i basista Martyn Millard saraju po albumima i nemilosrdno uvlace prisutne headbangere u 'Quincy the Pigboy', 'Blue snow', 'Getting high...', 'Hard luck'. Plasticne case i kosa leti na sve strane, ali pivo svejedno cirkulira. Bikerski ugodjaj prelomljen doomom odjednom se preusmjerava na punkerski metal pogo prisutnih, i u tom trenutku nazirem krv i nasilje za koji su Goblini 'nit' luk jeli, niti luk mirisali??' bili optuzeni da izazivaju na proteklim turnejama. Kad je jedna curica izgurana vrtologom doslovce vodoravno poletila glavom u cosak stolova sa izlozenim skromnim merchandisingom (bas sam bila tuzna jer su Goblini donijeli samo majice), zaklonila sam se iza jednog medvjeda ispred mene koji je krvnicki odguravao tijela nazad u centrifugu. U tom trenutku plasticna casa pogadja Warda pravo u prsa, na sto je rasirio ogromne rucetine (obzirom da je stage bio skromnih razmjera u istom takvom lokalu, ucinilo mi se kao da je takvim simbolicnim gestom mogao 'prigrliti' polovicu prisutnih gresnika), isplazio jezik a zatim vrisnuo: It's fucking bellissimo!!!'. I tu ce frazu nekoliko puta ponoviti do kraja hepeninga. Predstavljajuci novu stvar koja ce se naci na buducem albumu u svibnju iduce godine (za Sanctuary), 'Ballad of Solomon Eagle', cetvorka smiruje duhove, i prelazi na 'Round Up the Horses'. Bilo je to divlje jahanje pijanih dusa pod mjesecinom. Bass&drums me spustaju u perspektivu konjskih kopita koja usporeno gaze i tonu u masnu zemlju. Slijede 'Man Who Invented...', 'Your World will...', da bi Goblini poklonili 'Frequences...' ovisnicima a sto drugo nego 'Aquatic Fanatic', i nakon nje zaokruzuju sve sa 'Scorpionicom'. Ward i ekipa zahvaljuju od srca svakom ponaosob u klubu, dok prisutni ne mogu vjerovati da je svemu dosao kraj. Desetak minuta audience moli da im Goblini bace kost. 'Hot Magic', obrada ZZ Top-a 'Just Got Paid' i 'Freelance Fiend' od Leafhound nagrada su za vjernost. Sve to zahvaljujuci i domacinu Sabotagebaru i promoteru iz Garbagedump agencije koji su doveli momke, jer ulaz je bio - besplatan.