Nakon nešto više od dvije godine, velikani britanske i svjetske metal scene ponovno dolaze kod nas i to povodom promocije svog novog albuma - Tragic Idol. Novi album fenomenalno je primljen koliko od publike toliko i od kritičara, a nakon odlično odrađene turneje po Sjevernoj Americi sa Katatoniom i Devin Townsendom, bend se odlučio na headline tour po Europi. Datum 15.10. 2012. bio je rezerviran za Zagreb. Koncert koji je već trebao biti održan u gradskom klubu Boogaloo naknadno je prebačen u Pogon Jedinstvo i kako su se dani približavali sve je više raslo isčekivanje do tog dana. Neočekivano topao i sunčan jesenji dan pozdravio je grupu obožavatelja koji su se postepeno slijevali nasipom do kluba Jedinstvo kako bi još jednom pozdravili ove engleske doom velikane. Iako su se vrata kluba otvorila nešto prije 20.00h, prva predgrupa je počela točno u svoje vrijeme. Radi se o kultnim zagrebačkim goth legendama Phantasmagoriji koji su dobili priliku otvoriti večerašnji koncert. Nažalost, autor ovih redaka nije uspio doći na prvu predgrupu pa se neki moj osvrt i komentar ne mogu, logično, očekivati. Prema pričama, šacica ljudi je pozdravila prvu predgrupu dok se većina obožavatelja još vani skupljalo.



Oko 21.20h na pozornicu izlazi novi progresivni metal bend Soen koji se po prvi put predstavio zagrebačkoj publici. Inače, bend je u startu primjećen kao svojevrsna supergrupa sastavljena od dva poprilično respektabilna člana - Martin Lopeza (koji je ujedino nosio svirku i pokazao svoj kultni status među metal scenom) i Steve DiGiorgia (kojeg nažalost nismo imali prilike vidjeti jučer). Bend svojim zvukom i atmosferom neminovno podsjeća na Tool, a reakcije zagrebačke publike bile su veoma dobre. Vidi se da je bend sastavljen od odličnih svirača i profesionalaca, a zainteresirana publika je uživala u prikazanom. Sam bend je pokazao svu raskoš svog promovirajućeg albuma - Cognitive uz dobro prihvaćanje napola pune dvorane. Karizmatični Joel Ekelof držao je zadovoljavajući kontakt s publikom, dok su već gore spomenuti majstor bubnja - Lopez, činio okosnicu jučerašnje svirke. Nakon dobrih 50-tak minuta bende se povukao i čekalo se na dolazak Paradise Losta.

Soen setlista:

1. Fraktal
2. Fraccions
3. Delenda
4. Lost Light
5. Oscillation
6. Canvas
7. Savia
8. slithering

Nakon malog kašnjenja, oko 22.20h gase se svjetla i spušta se dimna zavjesa. S lijeve strane izviruje dugokosa silueta na oduševljenje publike i na prve taktove bubnjara Erlandssona počinje stari klasik Widow koji izmamljuje očekivano pozitivno skandiranje publike na oduševljenje svih. Nastaje komešanje, skakanje, euforija i bend podiže publiku na noge. Nakon ekspresnog otvaranja bend nas upoznaje s novom stvari - Honesty In Death koja se na lageru našla kao reprezentativ novog albuma, iako se vidjelo da fanovi željno očekuju stare hitove. Erased dolazi odmah nakon i već kao ustoličena Paradise Lost live himna nalazi svoje mjesto među fanovima dok su svojim pjevanjem nosili pjesmu svom kraju. Odmah nakon završetka slijedi prepoznatljiv intro na klavijaturama, nagovještajući stari megahit Enchantment sa Draconian Times albuma. Publika je još jednom na nogama, a gitarist Greg Mackintosh pokazuje svu svoju moć u baratanju instrumenta, uvjereno i kolosalno vladajući svaku notu. Oni koji su bili bliže pozornici s lijeve strane mogli su uživati u preformansu dotičnog, dok je s gitarom pratički mljeo svako notu precizno i besprijekorno, stvarajući dugo prepoznatljiv masni Paradise Lost zvuk. Na suprotnoj strani Aaron Aedy u elementu i održavajući ritam činio je okosnicu tehničkog djela benda. Na iznenađenje mnogih uletava već zaboravljeni hit Solu Courageus, kojem je ovo premijera zagrebačkoj publici. Veoma poletna i turbolentna stvar podiže atmosferu starih fanova na višu razinu, pitajući se zašto je ova pjesma tako dugo bila u 'ormaru'. Kako promocija novog albuma ne bi prošla bez novih pjesama, pobrinila se stvar In This We Dwell koja se nonšalantno samo nadovezala nakon prethodne. Na svoje vlastito iznenađenje, bend nakon toga izvodi Praise Lamented Shade, laganiju pjesmu ali po meni možda i nepotrebnu za jučerašnji koncert. Vjerujem da bi neke ostale stvari s tog albuma možda mogle i bolje proći (recimo Requiem). Praise Lamented Shade ostala mi je osobno zabilježena kao highlight onog čega sam se već neko vrijeme bojao. Radi se, dakako, o vokalnim sposobnostima Nickolasa Holmesa. Iako se na tu temu već mnoga koplja lome i vode bitke, ne treba ostati gluh na ono što se jučer čulo. Uzimam u obzir da je to koncert uživo, i znam da mnogi neočekivani elementi ulaze u igru, i znam da je i do akustike prostora pa i do ton majstora, ali u svakom slučaju vokal je bio u najmanju ruku razočaravajuć. Gledajući grimase i izraze lica vidjelo se da se Nick usitinu muči s pjevanjem, te da pomalo i zaboravlja tekst. I čak i ako uzmem to sve u obzir, i ja još kao dugogodišnji fan mogu pretrpjeti neke stvari, ne mogu se oteti dojmu da su neke pjesme jednostavno izmasakrirane. Velim, nije da sam iznenađen jer sam i očekivao tako nešto, ali ipak ne do ove mjere. Jednostavno treba biti iskren i realan i reći da je ovo očito maksimum iznad kojega se ne može. Na svu sreću fanovi su ti koji su obilježili koncert, jer čak ni "loše" pjevanje nije moglo umanjiti euforiju na Pity The Sadness, As I Die te One Second koji su činili famozni kombo starih hitova.



Naslovna stvar novog albuma - Tragic Idol, savršeno se uklapa u setlistu i sa svom svojom veličanstvenošću odlično se uklapa, jednostavno kao da oduvijek postoji u bendu. Pjesma The Enemy bila je zadnja stvar očekivane setliste i stvar s kojom se bend povukao iza kulisa, ostavljajući fanove da u mraku ugodno popunjenog kluba zazivaju bend na bis. I veoma se brzo taj bis desio. Po meni opet osobno, bis je bio loše napravljen, iz razloga što smatram da on treba poslužiti kao svojevrsan "zadnji trzaj" koncerta, gdje bend još na kratko ima priliku zapaliti i podići publiku. Paradise Lost se u ovom slučaju odlučio u bis staviti dvije relativno sporije stvari - novu Fear of Impending Hell te naslovnu stvar zadnjeg albuma - Faith Divides Us - Death Unites Us. Ne velim da su pjesme loše, niti da im nije mjesto u popisu za uživo, ali smatram da su trebale doći ranije. Da se mene pitalo, radije bi zamjenio FDUDUU sa Rise Of Denial, I Remain ili Frailty ako već uzimamo predstavnika tog albuma. Naravno, svakako treba spomenuti i Embers Fire kao i možda lajtmotiv koncerta, stvar koja nikako ne gubi za vremenu i koja je uistinu bezvremenski klasik svake kategorije. Zadnja stvar je, posve očekivano kako to biva na vijeke vjekova, Say Just Words koja je dala zadnju priliku fanovim da se iskaču i izdivljaju. I nakon tih par minuta bend odlazi sa pozornice, ostavljajući dobar dio publike u malom šoku, budući da je sat pokazivao 23:40. Koncertna dovrana ubrzo se ispraznila, dok se bend na kraju ipak nije pojavio među svojim fanovima, na žalost mnogih. Realno gledajući koncert se može rasčlaniti na dva djela, ako već idemo cjepidlačiti: Prvi dio je tehnički dio koji su obavljali muzičari - Mackintosh, Aaedy i Erlandsson i to je zvučalo savršeno, usklađeno i veoma dobro uigrano. Za svaku pohvalu, a Man Of The Match titula svakako ide gospodinu Mackintoshu, koji je svojim i stasom i vještinom suvremeno vladao pozornicom i pokazao zašto je jedan on boljih gitarista u trenutnom metal miljeu. Loša pak strana svega toga jest vokalna prezentacija, koja je uistinu bila loša. I što je najgore, bio sam pripremljen na ovakav scenarij ali očito ne dovoljno. Čak smo u šali komentirali kako bi bilo bolje da je bend održao karaoke koncert gdje bi publika bila jedini vokal, i to bi čak bolje zvučalo. No kao što sam već rekao, treba biti realan i uzeti ovo kao činjenicu. Stvari se neće popraviti i jednostavno nekim stvarima nema spasa. I to treba tako prihvatiti. Druga stvar koja me malo kopka jest trajanje koncerta. Neki ljudi su vjerojatno skužili da su neke stvari veoma ubrzane (uvodna Widow, Enchantment, Embers Fire) i da je koncert okvirno trajao nešto više od sat i petnaest minuta. Nekako smatram da je to malo, kao na kapaljku dano. I opet ima tu scenarija gdje bi se i tih sat i petnaest minuta moglo bolje iskoristiti. Ne mogu se oteti dojmu kao da je bend milom i silom htio završiti do ponoći, otići pojesti i spavat. Stari fanovi su možda nezadovoljni setlistom, i opet, to su stare debate. Ali u svakom slučaju smatram da su neki albumi (čitaj Draconian times) bili premalo zastupljeni a neki niti nisu (Believe In Nothing, Host, Paradise Lost). U tom smislu smatram da se moglo malo bolje manevrirati katalogom pjesama, ali ok. Šta je - tu je. Ne vjerujem da su setliste na drugim koncertima drastično drugačije. Kontakt s publikom je, kao i inače, minimalan i hladan, s pokojom šalom ili gunđanjem u bradu, na što su fanovi ionako već navikli. A kada smo već kod fanova, smatram da su oni jučer svakako bili najbolji element. Bez obzira na sve nedostatke i mane vokalnog preformansa i možda malo rigidnu setlistu, obožavatelji su s velikim guštom i entuzijazmom primili sve što im se dalo. Očito da nikad nisu bili željniji ovog benda. Ugodno popunjena dvorana je tako na svojim rukama nosila više-manje cijeli jučerašnji show i u svakom pogledu zaslužuje naklon do poda.

Paradise Lost setlista:

1. Widow
2. Honesty in Death
3. Erased
4. Enchantment
5. Soul Courageous
6. In This We Dwell
7. Praise Lamented Shade
8. Pity the Sadness
9. As I Die
10. One Second
11. Tragic Idol
12. The Enemy

Encore:
13. Embers Fire
14. Fear of Impending Hell
15. Faith Divides Us - Death Unites Us
16. Say Just Words

Rezimirajući, jučerašnji koncert je u mnogočemu pokazao kako stvari stoje, a meni je osobno dao do znanja da ću drugi put itekako dobro razmisliti o odlasku. Ipak kao fan, neke iluzije ne volim uništavati, pa bi radije ostao doma uz studijske verzije. gdje sve zvuči kolosalno i moćno.