Eastpak Antidote turneja je savrsena prilika za vidjet dva odlicna i dva malo manje odlicna benda na jednom mjestu. Kluba Arena u Becu se pokazao kao najbliza destinacija, pa upregnusmo konje Ktinginog auta i zapicismo ka Becu. Road crew: Ktinga kao designated driver , Markotik, Sanguinaria, Lugburz i ja. Taman za popunit jedan auto.

Put do Beca ce, osim po dobroj zajebanciji, ostati zapamcen najvise po zurbi da se stigne sto prije i psovanje majke svakome tko je vozio manje od 150, pa cak i po jednoj kravi u Sloveniji koja je upravo praznila svoj mokracni mjehur dok smo mi prolazili. Nevjerojatno koliko jedna krava moze pisat. To su mlazovi i mlazovi kravljeg urina! Brutala! Stici u Bec do 17.00 bio je prioritet jer je koncert bio rasprodan, a mi smo imali jednu kartu na nas pet. Ktinga i Markot su kao fotografi bili na popisu za upad, ali nas ostalo troje je imalo tu jednu kartu koju je prije par dana Buishop uspio kupiti u Grazu, i to ZADNJU u cijelom Eventimu. No, Lugburz je poslao mail organizatoru koji nam je obecao ostaviti dvije karte, pod uvjetom da stignemo po njih do 17.00 sati. Stoga su raniji odlasci s posla i jurnjava do Beca urodili plodom. Koliko god bilo moguce juriti kroz Sloveniju. Pogodili smo skretanje sa autoputa u Becu, Lugburz i ja iskocili jos na semaforu dok je Ktinga budnim okom trazio mjesto za parkiranje i tocno u pet uletavamo u ured kluba. Lugburz ispali ''Hello, I'm Luka from Croatia'' i frajer uz srdacan osmijeh vadi karte i kaze da su se upravo pitali da'l da ih cuvaju jos malo ili proslijede nekome. Happy times!

Arena je fenomenalno mjesto za metal koncerte! Prvi put sam bio tamo i odusevio se kao malo dijete kojemu su tutnuli veliku lizalicu u ruku. To je u biti stara tvornica preuredjena u koncertni prostor, sa vanjskim stageom, odvojenim barom i dvoranom nalik na Mocvaru, ali nesto vecom. Grafiti po svim zidovima i dimnjak stare tvornice daju poseban post-apokalipticni stimung mjestu.

Nakon poduzeg zagrijavanja austrijskim Gösserom i Jägerom kojeg su nam uvaljali Rijecani konacno uletavamo u dvoranu. Prvi su svirali Sonic Syndicate, na sto smo nazalost zakasnili. Uspjeli smo odgledat samo zadnju stvar. O rasporedu sviranja bendova nismo imali pojma, jer se mijenjaju na cijeloj turneji. Zatim su svirali Dark Tranquillity - prilicno kratko za bend takvog kalibra, pa Soilwork i na kraju Caliban kao headlineri, sto me posebno iznenadilo.

Dark Tranquillity su napravili odlican show, iako su svirali samo osam pjesama, cetiri starije (The Treason Wall, The Wonders At Your Feet, Punish My Heaven, The New Build) i cetiri sa novog albuma (Terminus, The Lesser Faith, Miserys Crown, Focus Shift). Nedovoljno za bilo kojeg ozbiljnijeg fana tog benda. Stvarno je tesko uhvatiti Dark Tranquillity kao headlinere, zadnjih godina su stalno support drugim bendovima. No, iako vise volim Soilwork, moram priznat da sam odusevljeniji bio nastupom Dark Tranquillity-a. Tko god ih je gledao uzivo, zna da je to cista impuls energije koji se siri od benda do publike. Vidljiva uzivljenost karizmaticnog Stannea i one njegove njegove famozne poze i skakanja po pozornici samo dodatno raspaljuju fenomenalan kontakt koji se osjeti izmedju ovog benda i publike, bez obzira gdje ili pred kim svirali. Jos kad dobro promotrite uzivljenog Nicklassona, stalozeni gitaristicki dvojac Sundina i Henrikssona, Brändströma za klavijaturama i fenomenalnog Jivarpa - jasno vam je da ti ljudi zive da bi svirali i nemoguce da se za vrijeme njihovog nastupa ne osjecate zivlje nego ikad prije.

Zatim na red dolaze Soilwork, sto me ostavilo prikovanog medju prvim redovima i u nedoumici da li da skocim na jednu brzinsku pivu. Nakon poduzeg ustimavanja instrumenata i opreme, Soilwork dolaze na stage i donose kaos i destrukciju. Ekipa postaje luda, sto zahvaljujuci redanju svih nihovih hitova, sto zbog Speedovog konstantnog nabrijavanja i pozivanju na mosh i circle pitove. Daniel Pathoss, gitarist odlicnih Dimension Zero-a, se odlucno uklopio u bend, zamjenivsi odlutalog Petera Wichersa. Datum koncerta se nije mogao bolje poklopiti, jer na taj dan je sluzbeno izasao novi album Sworn To A Great Devide, sa kojeg su svirali prvi single Exile. Nama koji smo vec imali prilike probaviti album od pocetka do kraja, bi sasvim dobro sjela jos koja stvar sa njega. Cak sam prizeljkivao odlicnu i brzu The Pittsburgh Syndrome, ali nista od toga. Svejedno, Speed je odlicno otpjevao Exile, ali ipak ide mala zamjerka njegovom vokalu koji uzivo moze biti i bolji. Bez obzira na to, stojim iza toga da je jedan od najboljih vokala na metal sceni. Stvari koje moze sa glasom prelaze pojam normalnoga. Fokus koncerta je ipak bio na nesto novijim stvarima, pa su sa Stabbing The Drama odsvirali naslovnu stvar, Nerve, Stalemate, Distance i One With The Flies. Sa Chainhearta naravno The Chainheart Machine i svoje najvece hitove - Follow The Hollow, As We Speak, Bastard Chain, Light The Torch i Rejection Role. Meni skroz zadovoljavajuca setlista. Sve u svemu, 12 stvari, dakle cca jedan sat svirke. Najveca spica je bila na Stabbing The Drama kada je cijela dvorana pjevala refren. Mocno.

Nakon njih odlucih se malo skulirat i povuci iza kako bi na miru popio pivu i pogledao nastup Calibana.

Caliban, za one koji ne znaju, sviraju svapski metalcore. Kazem svapski zato jer su iz Svabije, jel. Nisam neki fan i iskreno receno nikad mi nisu sjeli, te sam do ovog nastupa ozbiljno podcjenjivao njihove mogucnosti svirke uzivo. No, moram priznati da su pomeli svojim nastupom. Zadnji put kad sam ih gledao vokal je bio los, ali ovo sto je izveo u Becu me u najmanju ruku iznenadilo, ako ne i odusevilo. Niti malo nije padao izvedbom, savrseno je otpjevao screamove i dublje vokale, jedino sto je cijelo vrijeme izmedju pjesama mljeo nesto na kombinaciji njemackog i loseg engleskog. Mogu mirne duse zakljuciti da je ovaj bend prerastao u ozbiljnu live atrakciju. Svirali su presjek pjesama sa novog albuma i starije hitove poput It's Our Burden To Bleed i I've Sold Myself. Neizostavni su bili wall of death i circle pit koje su austrijanci sasvim solidno napravili. Nadam se da nije bilo mrtvih.

Kad je sve zavrsilo jos smo se malo zajebavali sa austrijskim metalheadsima i povukli se u susjedni bar na druzenje sa bendovima, buduci da je Speed tako ljubazno pozvao sve okupljene na koju casicu. Tocne rijeci su bile: ''We want to drink beer, we want to smoke weed, we want to get laid!'' Pravi svedski motherfucker, taj Speed. Ipak mu ovo zadnje nije uspjelo sa nasom suputnicom kojoj je cijelo vrijeme pjevao stvari od Whitesnakea na uho. Hihihi.

Nakon fotkanja sa okupljenim clanovima bendova, koji su svi ok ljudi i sasvim prizemljeni momci, i buduci da nismo uspjeli docekati prizeljkivanu basisticu Sonic Syndicatea, spakirali smo krpice i odjurili u noc prema slovenskoj granici.