Konacno Tool. Zagrebacka velika dvorana sportova jedva je otrpjela sav intenzitet i masivnost zvuka koji je za svog sat i pol dugog koncertnog nastupa isporucila u eter cetvorka iz Los Angelesa. Apsolutni show je to, takodjer, bio i za vizualna osjetila. Poput kaleidoskopa, boje su izmjenjivale, stapale i isprepletale, u potpunom jedinstvu s teskim, alatnim zvukom. Matematicki besprijekornom tocno. Potpuno savrseno, dapace. Konacno Tool.

Ipak je ovo turneja 10.000 Days, stoga je i repertoar razumljiv, mada sam vise zudio za nekim drugim, meni osobno dragim momentima karijere ovog iznimnog art metal benda. Tko mene, medjutim, ista pita!? Tko nas uopce ista pita!? Euolgy i Aenima, Parabola i The Grudge, ili pak ideja svega - Sober? Ma ne, nista se nas ne pita. Koliko dugo, sto i kako, ma ne. Nista se nas ne pita. Jambi za pocetak, Vicariuos za kraj. Potpuni vrhunac je pak spektakl dozivio u trenutcima izvodjenja urnebesno duge Lateralus. Experimentalna katarza. Potpuno prociscenje. Tool u svoj svojoj ljepoti. Igra melodija i agresivnosti, dok se light show potpuno otpusta s lanca. Divlja. Zelene laserske zrake razrezale su dvoranu u tisucu sitnih komadica. Sve je otislo u vanjski svemir. Nepovratno.

Zujanja je bilo na pretek. Nadnaravne sile su na momente okupirale cjelokupan zvucni prostor Tresnjevke. Kataklizmicno su najavljivale dolazak. Oni dolaze. Oni zive, kao da je nagovjestavao kvartet njihovo svakominutno ukazanje. Nevjerojatna energija, u istom momentu iznimna lakoca sviranja jednog od najboljih bubnjara dana¹njice Danny Careya naprosto je oduzimala dah. Maynard se odavno vec zabavlja sa sjenama, a Jones je, jasno, kriv za sav vizualni identitet izvedbe. The show must go on.

Da, the show must go on. Jo¹ uvijek samo Pink Floyd i Tool.