'Kako vrijeme prolazi majket!' - uskliknuo je Ivan oblaceci svoje omiljene carape. Onaj novi omeksivac koji mama upotrebljava zaista cini carape elasticnima i dobro prijanjaju uz nogu. Taman da upije sav onaj znoj koji ce se danas razuzdati po njegovu tijelu u Mocvari (Ivan inace problema sa znojnim nogama, btw). Jer ipak (a) jos uvijek je ljeto i (b) puno vaznije, karta za danasnji Vital Remains koncert na ulazu iznosi mocnih 65 kn i ocekuje se solidan priljev Ivanu slicno glazbeno orijentiranih ljudi. Jos prije pet godina Ivan je bio normalna osoba. Ali onda se dogodila promjena - slucajno je zavrsio sa prijateljem Sandijem (zasto mu prijatelj ima tako blesavo ime? -mental note to self - pitati ga koji clan familije mu je obiljezio buducnost nadijevajuci ga tako) u Mocvari gdje su tada bas tada gostovali dugokosi bunotvnici Vader, Vital Remains, Fleshcrawl i Rebaelliun. Od tih trenutaka pa nadalje njegov zivot blablabla...

Ono sto se zeli reci je to da se mnogo toga promijenilo u polozaju americkog death metal dvojca zvanog Vital Remains na metal sceni od tog koncerta u Mocvari 2000. godine. Promovirajuci tada solidan album 'Dawn of the Apocalypse', bend je za vecinu hrvatskih detera bio poprilicna nepoznanica i postava je tada punim znacenjem rijeci zivjela naziv svog treceg albuma - Forever Underground. Medjutim kako to inace biva u zivotu (Ivan pomalja svoju ruznu filozofsku glavu, ali je brzo zatucen natrag u svoju celiju...ma goni se bestijo!), njihov zadnji album 'Dechristianize' gura ih ne samo van tih (death metal) underground voda, vec se ime benda spominje u istom dahu sa death metal velikanima kao sto su _________ (ubaci svog favorita, posalji sest praznih vrecica fini-mini juha i osvoji moralnu satisfakciju!). Zlobnici ce reci da svoj uspjeh dvojac Lazaro/Suzuki moze zahvaliti samo gostovanju (ili je to i nesto vise) pjevaca Glena Bentona (Deicide, mora li se napisati?). Ipak, prava istina je da je bend ogromno napredovao prvenstveno na polju songwritinga i savladavanja instrumenata, tj. da ne duguju svu famu oko svog imena promisljenom odabiru vokala. Navedenim albumom decki su uspjeli balansirati izmedju svih zainteresiranih skupina - stvoriti furiozne (ritam doslovno ne daje vremena za predah) i poprilicno lengthy brutalne pjesme cime su zadovoljili ukus i najizbirljivijih death metal fanova, te prozimajuci ih strasno zaraznim himnicnim melodijama i solazama cime su zainteresirali i one kojima je pamtljiva melodija vaznija od konstant blast. Eto, fin mix sve u svemu, par sad vec kultnih pjesama, Glen B(l)enton i na live nastupima i eto ti vec ne znam koje turneje za redom u promociji 'Dechristianize' albuma. A ovaj tour je stvarno poduzi! (Ivan ide na njihov official site uvjeriti se u vjerodostojnost zadnje recenice).

Gotovo jedina stvar koja je podbacila taj dan bio je odaziv publike. Dobro, nije da je falilo ljudi, ali neka mi netko objasni zasto nije bilo vise dusa! Cijena karte bila je, za danasnje uvjete nastupanja bendova, i vise nego user-friendly (55kn u pretprodaji i 65 kn na dan koncerta tj. 7.4 i 8.7 ojra (za strance koji citaju ovaj tekst J )), a i glavni bend veceri je postao toliko popularan u death metal svijetu da sad vec svaka susa zna napamet glavnu melodiju stvari 'Dechristianize' (na na na na na na na itd.). Sad se vec sa sigurnoscu moze zakljuciti da su bilo kakva predvidjanja organizatora koliko ce se ljudi pojaviti na pojedinom koncertu cista i puka nagadjanja! Summa sumarum - oko 150 do max 200 ljudi (koji su, naravno, radili buku ko da ih je 600 unutra, ali o tome kasnije).

Prvi ( Bloodride ) i zadnji ( Deaf Auditorium ) bend sam, nazalost, propustio pa nek mi organizator ne zamjeri. Za to vrijeme pokazalo se pravo lice Vital Remainsa u dvoristu Mocvare. I Suzuki (gitara) i Lazaro (gitara jope) pokazali su se kao totalno frendli likovi koji su spremni sa svima caskati do u nedogled, dajuci ovom nastupu totalno houmi atmosferu. Merch-dude je po 128. (and counting!) puta bio mestar Paul Speckmann (Master) koji se ovdje svojski udomacio. Eto, toliko o pred-atmosferi. Slijedi Requiem.

Dakle Requiem . Iz daleke Svicarske. Znate kada gledate nepoznati death metal bend uzivo koji svira cisto ok, cak se na par riffova dobro oturite, ali cim zavrsi nastup vasa svjesnost postojanja doticnog benda se izgubi na vjecnim lovistima? E pa to nije slucaj sa Requiem-om. Salim se. Je. Opet, bend nije los, dovoljno se varira u ritmu da bi se zadrzala pozornost slusatelja tj. ima dovoljno blasta za stajanje i buljenje u bubnjara i dovoljno mosh dijelova za provjetravanje kose. Ne bas prevelik broj nazocnih nije se pretrgnuo u slavljenju ovog benda, ali nakon svake pjesme bend je dovoljno nagradjen da decki budu poprilicno zadovoljni prijemom svoje glazbe kod publike. Best of luck in future!

Bila je poprilicna fama oko postave Vital Remains a koja je trebala zauzeti stage kroz kojih (*checks the time*) pol sata. Odredjeni broj fanova sigurno je odustao od dolaska na koncert kad je procurilo da Glen Benton nece sjediti za mikrofonom, sto je poprilicno blesav razlog za propustiti vidjeti dobar bend. Fama je takodjer bila vezana uz ime bubnjara - na zadnjem nastupu Vital Remainsa za bubnjevima je sjedio Honda - ispricavam se - Suzuki, dok je za ovaj tour najavljen vunderkind udaracki, Tim Yeung (ex-Decrepit Birth, ex-Hate Eternal, Agiel itd., the list goes on). Tocno u ugovoreno vrijeme petorka zauzima binu. Vrijeme je pogadjanja tko je na stageu. Temeljni dvojac Suzuki/Lazaro je tu sa lijeve i desne strane sa Lazaro-dizajniranim The Crucifier gitarama. Identicno dizajniran bas je u rukama Ron Green-a (iz benda zvanog Leukorrhea - nikad cuo). Za bubnjevima je sjedio Mark Pitruzella, poprilicno mlad mladac sto se na njegovoj fizickoj konstituciji nije uocavalo. Na vokalima je bio glavom i bradom Vin Diesel koji je u medjuvremenu narastao za kojih 20cm. Jesamtiga, nisam mu nazalost uhvatio pravo ime. Eto, toliko o pocetnoj jedanaestorci. A pocetna stvar? Nakon sto se se pogasila svjetla bend je okrenuo ledja publici tijekom koje je tutnjao sad vec kultni 'Let the killing begin' intro kojeg je publika znala napamet. Zakon za podic atmosferu! Zatim slijedi a punch in the face - ravno u glavu odmah 'Dechristianize' sa svojim galopirajucim ritmom i dobro poznatim osnovnim ritmom. I slijedi naravno prvi growl vokala...prvi pa muski...dakle, momak me poprilicno iznenadio vokalima koji su podosta licili na Bentonove. Njegov spoj samouvjerenog vladanja stageom, odlican vokal i dojam koji ostavlja pojavom dojimo je publiku i ne sjecam se da je itko slinio za nedostatkom Bentona. Kad smo jos na pocetku koncerta dodirnimo se zvuka. Hm. Procitao sam izjave prisutnih da je zvuk bio mastan i jasan. Jesmo bili na istom koncertu? Trigerirani bubnjevi su se bas dobro culi - nenapadni, ali dovoljno bistri da ne upropaste pjesme, ali gitare su na par mjesta uzasno falile u ukupnom zvuku, posebno kada govorimo o osnovnoj ritam gitari. Lazaro se znao dobrano boriti sa zvukom svoje gitare. Dojam je bio nesto bolji kad bi se Suzuki prebacio na svoje famozne melodije i solaze, ali svejedno ostajem pri dojmu da je razglas malo ubio car ovog koncerta. Gdje smo bili ono? Da, prva stvar...publika je standardno bila na visokoj razini. Bucili su ko da nema sutra, usprkos nemilosrdnom blastiraju bilo je i benganja (ne bas u pratnji osnovnog ritma, jelte) i mosh-pitanja i svaka se pjesma slavila kao da se radi o vjecnim klasicima. Tako i treba. Hrvatska atmosfera. Suzuki je bez problema savladavao zahtjevne solaze i melodije i pri tom bio backing vokal (skrimovi) tijekom cijih je izvodjenja izgledao totalno devil-obssessed. Tony Lazaro je ogroman. Osim sto je po prirodi jace sportski popunjen, dodatni oklop koji je navukao na sebe cinio ga je jos vecim. Bubnjar Pitruzella je bio susta suprotnost svojim suigracima. Prasio je blastove dolosvno bez treptanja i micanja, bez emocije na licu. Klasa. Sto se set liste tice, svirane su i strae i nove stvari iako u malo nezgrapnom rasporedu. Dakle, nakon 'Let the killing begin' i 'Dechristianize', slijede 'Infidel', 'Devoured Elysium' i 'Saviout to none...Failure for all' nakon kojih sam se ozbiljno 'uplasio' da ce odsvirati cijeli zadnji album. Izmedju svake pjesme slijedila je poduza stanka tijekom koje je pjevac hitao u backstage ufatit zraka jer je medju publikom bilo prokleto vruce, a kamoli tek na stageu. Nakon je dne takve stanke uslijedio je drugio dio nastupa kojim su prevladavale stare stvari - 'Black magick curse', 'Sanctity in blasphemous ruin', te 'Behold the throne of chaos' ako me sjecanje dobro sluzi iako moze bit da sam se sjebo. Moarm priznati da je za death metal koncert takvog furioznog tipa sat i pol vremena sviranja poprilicna rijetkost. U pozitivnom smislu. Uz sav respekt prema autorskim pjesmama, za mene je vrhunac koncerta bio tribute nedavno preminulom Doc-u (Vader) u obliku obrade Vader-ove najvece klasike zvane 'Carnal'. Jebeno! I kao bis (jedan, ali od osam minuta harhar) slijedi vracanje novijim pjesmama - 'Unleash hell'.