Pink Floyd nikako da se ponovo okupe i to traje desteljećima (ne računamo one raznorazne humanitarne i ine kombinacije i nastupe), a kamoli da se ukažu bilo gdje blizu Hrvatskoj.  Čangrizavi i svađalački nastrojeni, prvenstveno Gilmour i Waters pomalo su živcirali fanove sve ovo vrijeme. Naročito je razočarenje bilo veliko kada su odlučno demantirali nadu za ponovnim okupljanjem koja se ukazala nakon nastupa na Geldofovu Live 8 2005.

I eto umre Wright i sve je bilo gotovo (mislim ono zaozbiljno okupljanje svih članova).  Pa kada je Roger Waters odlučio spakirati svoj pefekcionizam,  dupli konceptualni album Floyda „The Wall“ koji je ionako posve njegova priča i krenuo sa sastavljanjem i rastavljem Zida na turneju, pitala sam se hoćemo li imati barem tu šansu – da vidimo kakak takav Floyd na djelu.

I imali smo - u srijedu navečer u rasprodanoj zagrebačkoj Areni (cca.  18.000) svi koji nisu filozofirali da „Waters bez ostalih nije ono i da je stari prdonja koji preslaguje i okreće i ruši te svoje unutarnje nemire i taj svoj psiho-Zid već četvrtinu života i da bi baš i mogao preestati“ – i kupili kartu  - nisu pogriješili.

Ne moraš biti niti fan niti posebni zaljubljenik benda a bogme niti Watersa da shvatiš da je ono sinoć bio jedan od najboljih (ako ne i najbolji) live spektakl, ali i koncert uopće  na ovim prostorima.

Ovaj „The Wall“ okupio je vrhunac kvalitete na svim razinama ne samo glazbenim iako se baš „The Wall“ ne bi mogao smatrati glazbenim remek-djelom (ali neke od pjesama to zaista i jesu) više kao koncept, ideja, cjelina.  No zato su tu bili multimedijalni i umjetnički efekti svih vrsta koji su toj priči i manjkavosti nekih dijelova albuma dali takvu energiju, strast i avanturu kakvu naša osjetila rijetko ili nikada ne dožive.

Koncert je bio podijeljen u dva dijela kakav je i album (s pauzom od 15 min) od eksplozivne pirotehnike i nadrealne projekcije nadlijetanja i rušenja Spidera bombardera te Watersove glume diktatora iz drugog svjetskog rata na prvoj „In the Flesh“ pa preko gostovanja domaćeg dječjeg zbora koji su na simboličan način s Watersom otpjevali „Another brick in the wall - part I“  a gigantski zli Profesor se razmotao u svojoj par-metarskoj veličini – krenulo se su zidanje „brick by brick“ čuvenog Zida.



Prizori iz Parkerovog istoimenog filma koji je slijedio album bili su tijekom cijelog koncerta, a najduži 20-minutni bio je u drugom dijelu kada je Zid već davno bio sagrađen i kada nam je Waters pokazao da ono što je njega mučilo od daleke 1979. - strah, rat, očaj i izolacija ne samo da nije nimalo ostarjelo nego je Waters adekvatno 21. stoljeću u svoj Zid ugradio nove metafore koje potpuno deplasiraju premisu da je „The Wall“ za „staro gvožđe“ i osobna psihoza, nego da je uvijek aktualan bez obzira o kojem je povjesnom razdoblju riječ. Scenska šarolikost i brutalni prikaz svjetske zbilje uz ironične (čak cinične) komentare koji savršeno prate pjesme:  sprdnja sa Appleom, iPhoneom, prizori „iBelive“, „iTrust“ sa licima Staljina, Busha ili Adofa Hitlera kojemu je nalijepio „nevini“ natpis „iPaint“ (Hitler je prije političke karijere bio trećerazredni slikar).

Kada je na „Mother“ Waters izgovorio:  "Mother should I trust the Government"?" a na zidu se pojavio odgovor desno na engleskom: "No fucking way!" a lijevo na hrvatskom - "Nema jebene šanse!" – Arena je proključala. Pretpostavljam da je besmisleno reći zašto.

Jedan od pamtljivijih momenata bila je izvedba "Nobody Home" gdje su Watersa spustili na polovicu Zida projekcirajući hotelsku sobu iz koje je kao Waters pjevao.

Sve solaže i gitaristi su billi vidljivi na vrhu zida i to je bilo strašno efektno a da o samim solažama ne govorimo. Ne, nitko ne može zamijeniti David Gilmoura na solažama.  O da, svi smo zamijenjivi pa tako i on. Drugi Dave (Dave Kilminster) je na ovoj turneji  ježio sve dlake koji homo sapiens na sebi ima i još je dodao nešto svoje, naročito na glazbenom klimaksu „Comfortably Numb“ .

Furiozni krešendo koncerta uz "The Trial"  porušio je Zid, a uz frenetično pljeskanje publike bend je akustično s Watersom na trubi izveo finale "Outside the Wall" uz gomilu konfeta i dao Zagrebu ne spektakl, show ili odsviravanje albuma nego epski obračun s dehumanizirnim svijetom u kojem živimo. Sinoć smo vidjeli savršenstvo na svakoj razini što se tiče nečega zvano live svirka. To je bila zaokružena cjelina s repom i glavom – pričom (sviđala vam se ili ne – nebitno, ima je)  - s uključenim svim segmentima umjetnosti.

Oproštajna rečenica Rogera Watersa bila je autentična i njemu i nama: "Ne znam zašto mi je trebalo 40 godina da sviram u Hrvatskoj" i bend se povukao s bine nakon urnebesnog navijanja i pljeskanja a mi ipak nismo otišli doma. Barem ne odmah. Nitko se nije micao i nikome se nije žurilo na bus ili isparkirati se ili nešto.  Htjeli smo bis koga nema.  Fak.