Moram priznati da donedavno nisam imao pojma da u Hrvatskoj postoji mjesto koje se zove Velika. Istina, cuo sam za Dirty Old Festival (DOF),  ali glazba na njemu nije bas ulazila u konkretnije podrucje mojih ukusa pa nisam previse pozornosti obracao na najave ranijih godina.

...a onda, odjednom, pocelo se uz DOF vezati ime Sucidal Tendencies. Mislio sam da je neki internet hoax, nečija spačka, sve, samo ne istina, no kako je vrijeme prolazilo sve te informacije pokazale su se tocnima - i tako, nakon vise od jedne punoljetnosti slusanja, eto nam prilike da pogledamo legendarni ST u Hrvatskoj!

Bend koji se ili ne podnosi (sjecam se komentara jedne friendice: "Ok glazba, al' ne volim ih - nemres mi nosit' bijele dokoljenke") ili obožava, koji se svrstava u vise zanrova nego bilo koji drugi, ali kako god okrenemo bend koji bi svatko s barem trunkom glazbenog ukusa trebao poslusati (a kad je vec prilika - i pogledati).

Nije trebalo puno razmisljanja oko okupljanja i eto nas na putu za XIII DOF u Velikoj kod Pozege. Zbog Suicidala, poslovnih obveza i inog - isli smo samo u petak iako festival traje 3 dana (od cetvrtka do subote - slicno Brutal Assaultu koji se pohodi gotovo svake godine).

Prije nego sto se bacim na opisivanje glazbenih dozivljaja, rijec dvije o lokaciji, organizaciji i slicnom - vezano uz sam DOF.
Dakle, lokacija je suma uz potok na kraju Velike, nakon sto se produ bazeni na kojima se, prema rijecima redovitih posjetitelja DOF-a svakodnevno zatekne ogroman broj istih - koji tamo rjesavaju eventualne probleme s mamurlukom ili se jednostavno - osvjezavaju. Sam festival odrzava se na livadi omedenoj sumom. Koncertni prostor je prema mojoj procjeni dovoljan za cca 3000 ljudi (mozda nesto vise), dalje uz cestu nalazi se kamp u vise "segmenata" gdje ima prostora za jos toliko ljudi (vjerojatno i vise).
Ulaz je ok, redari normalni. Suprotno od pozornice nalazi se sator s klupama i stolovima, a odmah do njega je "restoran" u kojem mozete naruciti cevape, kobasice i raznoraznu vegetarijansku hranu. Cijene su solidne, a hrana ukusna. Losa (uvjetno receno) stvar je sto cak i da niste gladni, vjetar je ocito podmicen i jednostavno necete moci odoljeti mirisima koji vas okruzuju dok pratite dogadanja na pozornici pa cete prije ili kasnije zavrsiti s porcijom neke hrane u rukama.
Ono najbitnije - piva koja se toci bila je Pan i to po cijeni od 12,00 kn za 0,5 l! Nuff said! .. Ima naravno raznih drugih pica i sva su povoljna. Na samom festu nalazila su se dva sanka, nije bilo previse cekanja, a na manjem sanku radila je izuzetno ljubazna pipnicarka.
Izmedu malog sanka i merch standa moglo se prijeci potok i otici u chill zone u sumi (pod krovom) gdje se pustao raznorazni dub (neovisno o dogadanjima na stageu).
Jedino sto mi se cinilo da bi kapaciteti - i sanka i standa s hranom pa i toi-toi wc-a, kad bi stvarno nahrupilo 2000 ljudi, mogli ubrzo postati nedostatnima, no nisam imao priliku to saznati jer se, zbog nesto vise cijene ulaznice (uglavnom zbog nastupa ST-a), te okolnih festivala, broj ljudi koji su se toga dana nasli na koncertnom prostoru svodio na svega par stotina.



Svirka...
Mi smo dosli 99% zbog Suicidala, al' kad smo vec tu odlucili smo svakako pogledati i stare znance - Deafness by Noise, dok priznajem - nitko od nas cetvorice nije niti cuo za preostale bandove koji su tu vecer svirali.
Ipak, cim smo se akomodirali privukla nas je ugodna glazba covjeka pod imenom Frank Turner. Sjajan sound dao nam je dodatni poticaj da pogledamo/poslusamo nekoliko njegovih pjesama. Uz to, covjek je ostavario jako dobar odnos s (nazalost malobrojnom) publikom.



Slijede Dryflood koji, na mene osobno nisu ostavili neki prevelik dojam, a zatim Samoborci - DBN. Iako i oni sami sviraju vec dva desetljeca, cinjenica je da su svaki put kad ih vidim sve bolji, a pritom nisu izgubili niti tracak mladenacke energije. Vidi se da su pohodili i US of A pa se u obracanju publici cuje "Pouzegha", al' dobro, it's all part of the process. Energican nastup, izvrstan sound, publika se pocela polako skupljati, mikrofon izdrzao laso-style vrtnju, sve 5!

Nakon DBN-a na stage dolaze americki Street Dogs koji su imali poprilicno fanova, sto ne cudi s obzirom da se za vokalom nasao Mike McColgan koji je nekad pjevao i u Dropkick Murphysima. Glazbena podloga cak i nije losa, al' za moj ukus g. McColgan je vokalno i vise nego spreman za penziju.


.. I konacno, pola sata nakon ponoci, na stage izlaze neki nepoznati ljudi s poznatim pjevacem.
S obzirom da sam ST poceo slusati u zlatnim vremenima izlaska L.C.R. albuma kad je na basu bio genijalni Rob Trujillo (koji sada uziva u novcu i unistava svoj talent u Metallici), na solo gitari Rocky George, a na ritmu Mike Clark, trebalo mi je malo vremena da se priviknem na ovu novu postavu (iako je Clark, koliko mi je poznato, sluzbeno i dalje clan benda, zamijenio ga je neki sitni mladac kojem ne znam ime, ali koji se sjajno uklapa u bend).
Sound je u pocetku bio u najmanju ruku "cudan", no nakon cca 2 pjesme dosegao je savrsenstvo i takav je ostao do kraja. Tu svakako ide i pohvala organizatoru jer ocito nije stedio po pitanju opreme.
Prva pjesma, koja je odmah izazvala euforiju bila je himna - You can't bring me down, slijedio je presjek karijere - od Institutionalized do Come Alive, uz ugodni produzeni How Will I Laugh Tomorrow, gdje su dosta euforije izazvali Trip at the Brain i Send me your money. Neizbjezni Join the Army nije potrebno niti spominjati.
Na moju veliku zalost nisu odsvirali niti jednu pjesmu s (za moj ukus) genijalnog Suicidal For Life, but then again - to je najmetalskiji njihov album (s izvrsnom produkcijom), a ovo je ipak dobrim dijelom punk festival pa eto. Takoder (ocekivano) nisu svirali nista s The Art of Rebellion niti Free your Soul.. (na kojem se nalazi genijalan Urge to Selfdestruct), a mozda najveca zamjerka je sto nisu odstvirali Alone, ali neovisno o tome setlista je bila sjajna. Cinjenica je da ipak imaju puno vise hitova nego sto bi stalo u vise od sat i pol vremena svirke koliko su nam tu vecer (tj. noc) pruzili.
Good ol' Cyco Miko, iako svake godine nabaci pokoji kilogram, ni na koji nacin ne pokazuje te godine. Energija, energija, zvrk, zvrk, zvrk. Naravno uz sve to - pomalo njegove unikatne filozofije (mislio sam da je Dennis Leary prvak brzog pricanja dok nisam dozivio Mikea).
Glede novih clanova benda, uz sjajnog minijaturnog ritam gitaristu, tu je najduze solo gitarist Dean Pleasants kod kojeg mi se svidjelo sto nosi majicu Infectious Groovesa, ali nazalost i nista drugo. Na stageu je izgledao kao da se tu slucajno nasao i da uglavnom svira zato sto nema drugog posla.
Light, za one kojima to nesto znaci, je uglavnom bio razocaravajuci tj. nista posebno - standard ala Magazin.
Zadnja pjesma te veceri bila je Pledge your Allegiance na kojoj je na poziv benda hrpa ljudi iz publike dosla na stage i uvelicala sam koncert. Tu ide pokuda nekom krajnjem idiotu kojem je bilo skroz cool u svojem "plesu" namjerno sutnuti Deanov stalak za mikrofon sa stagea - i pohvala Neni koji je pazio da netko ne gurne mini ritam gitaristu i basistu.
I kad sam se vec dotakao ritma, svakako treba spomenuti ritam sekciju. Bubnjar Eric Moore, iako ima po slobodnoj procjeni puno vise od 150 kg, doslovno razvaljuje bubnjeve. Drum solo s gotovo neprekidnom vrtnjom palicama bio je i vise nego spektakularan. S druge strane basist Tim Williams iako ima "kantu" pozamasne velicine (pa izgleda poprilicno smijesno kad se krece po stageu), pun je energije, skace po monitoru itd., itd., a uz sve to odlicno svira!

Sve u svemu, sjajno organiziran festival, s nazalost premalobrojnom publikom (ipak, culi smo da je subota bila izvrsno posjecena) i legendarnim Suicidal Tendenciesima koje smo NAPOKON imali priliku gledati uzivo, ostaje u ugodnom sjecanju jos dugo, dugo.

Zanimljivost - na putu nazad u ZG vidjeli smo vise roadkillova nego sto neki vide cijeli zivot (a i na putu prema Velikoj, na auto-cesti, vidjeli smo gro cudaka) - zaba, jez, dvije macke, stakor i lisica (od kojih sam i ja umalo "rijesio" jednu koja je iznenadno skocila na cestu, ali nisam vozio prebrzo pa se nakon skripe guma vratila u grmlje). Ne bi to bilo do te mjere zanimljivo da dan prije nisam gledao neki dokumentarac o covjeku koji jede roadkillove..
No, sve u svemu - Suicidal!

Ovaj report posvecujem pok. Rusu (RiP my friend)!