Nalazimo se u 1994. godini. Ekstremni glazbeni pravac zvan black metal polako podize svoju glavu i dostize svoje vrhunce. Ove godine izdane su mnogi kultni black metal albumi. Spomenut cemo samo neke: Emperor - "In the nightside eclipse", Cradle of Filth - "The principle of evil nade flesh", Enslaved - "Frost", Mayhem - "De maysteriis dom sathanas"... Iste godine i austrijska postava Abigor izdaje svoj debi album kojim postaju kultno popularni. Mozda ne zbog neke ultra kvalitetne svirke, ali u ono vrijeme fanovi su istinski cijenili svaki pokusaj izdavanja black metal uratka jer moramo biti svjesni da se u to vrijeme black metal nije moglo naci na svakom koraku kao sto se moze danas naci. U ono vrijeme bilo je vazno pripadati tom pokretu. Medjutim, glazba koju nam u devet pjesama predocava ova trojka definitivno nije za odbaciti i ima svoje trenutke.

Vazna odrednica glazbe je da se u njoj ne osjeca onaj toliko puta kopirani skandinavski agresivni black metal stil. Decki se ne ustrucavaju koketirati sa melodijama sto je zasigurno veliki plus jer dozivljaj koji time ostavlja je puno dublji. Ugodno ce vas iznenaditi melodicne, ali ne virtuozne solaze na "Kingdom of darkness" (koja, usput, pocinje fenomenalnom atmosferom nekakvog ritualnog spaljivanja djevica; mocni korovi uz plamenove vatre!) ili akusticna gitara na melankolicnoj "In sin". Ali, pjesma po kojoj fanovi pamte ovaj album je "Weeping midwintertears". I zaista, stvar pocinje stvarno lijepim gitaristickim melodijama (mozda su mogle biti jos mrvicu vise dotjerane) koje su toliko nekarakteristicne za black metal, ali ima tu i vec spomenute akusticne gitare i klavira koji zorno prenose svu bol i patnju koja je skrivena medju notama.

Ali da ne biste pomislili da se ovdje radi o nekoj razvodnjenoj verziji black metala: na albumu cete naci pregrst agresivnih blast dijelova, karakteristicnih ali jako jednostavnih black metal (i sitno death metal) riffova, te par jos jednostavnijih klavijaturnih dionica. Sto se produkcije tice, sve je neuobicajeno cisto producirano (posebno bubnjevi) dok agresivno krestavi vokali ponekad znaju potonuti kao u dno bacve, tj. biti malo potisnuti.

Sve u svemu, zadrti black metalci ovo komotno mogu poslusati sto zbog kultnog statusa albuma, sto zbog dobrih glazbenih trenutaka jer sigurno ima puno gorih black metal albuma od ovog.