Cim sam procitao ime grupe i naslov albuma, otprilike sam znao sto mi se sprema. Kada band u svoj naziv ugradi glazbeni termin (u ovom slucaju to je oznaka za tempo), te spominje nekakve latinske rijeci, predosjeca se da se ovdje radi o odlicnim glazbenicima koji nam na ovome izdanju predstavljaju vrhunski progresivni dozivljaj.

Prva grupa koja mi pada na um slusanjem Adagia je Majestic. Ipak, Adagio mi se vise svidja u odnosu na spomenutu grupu i to zbog slijedecih karakteristika (naravno, ne zelim omalovaziti remek-djelo "Trinity overture"): prvo, konkretnije i izravnije pristupaju slusatelju, refreni su lakse 'dokucivi' i pjevni su; drugo, solaze, improvizacije, te glazbene teme ne idu u ekstremnu krajnost (sto se mozda nece svidjeti prog-fetisistima, ali meni kao prosjecnom fanu progresive jako odgovara); trece, skloniji su podizanju tempa i brzim pjesmama, te cetvrto, forsiraju se neki ne bas uobicajeni instrumenti kao sto su npr. orgulje sto daje barokni naglasak, svecanost i monumentalnost (ne znam zasto black metalci ne upotrebljavaju vise ovaj zahvalan instrument).

Iako sam spomenuo da glazba ne ide u krajnost i najzahtjevniji ljubitelji progresivnog metala bit ce zadovoljni vrhunskom tehnickom izvedbom, znanjem i vjestinom svih glazbenika ciji instrumentali znaju jako podsjecati na zadnji Dream Theater. Izdanje koje je meni doslo u ruke sadrzi i desetu, bonus pjesmu, u kojoj mnostvo klasicnih instrumenata stvara mistican ugodjaj, ali smeta mi uzasan zvuk gitara (samo na zadnjoj pjesmi) pa ako pozurite, moci cete cuti i nju.

Sve u svemu, ovaj band ima svijetlu buducnost i vec je sada osigurano mjesto za njih na progresivnom nebu.