|
I josh jedan gothic bend iz Nizozemske... sto li su poceli jesti tamo? Drugi album ovih mladih holandeza nam nudi kombinaciju gothica i sympho metala na jedan podosta progresivan nacin. Utjecaji Nightwisha i Theriona su vise nego ociti, ali After Forever nisu ni priblizno toliko power usmjereni kao Nightwish, a opet nisu ni toliko sympho usmjereni kao Therion. Moglo bi se reci da imaju neki svoj stil, sto je u svakom slucaju za pohvalu u sveopcoj poplavi bendova ovog pravca.
Pjevacica Floor Jansen je glavni glas ovog benda, a zajedno uz muske death vokale predstavlja tipican stereotip gothica. Njen glas bi se dao usporediti s Lanom Lane ili mozda s Cristinom Scabbiom, cisto za orjentaciju... Na ovom albumu Floor je josh vise razvila svoj krasni sopran za razliku od prethodnog albuma (Prison Of Desire) i tako se malcice priblizila Tarji. Kao sto sam rekao muski death, ali i black vokali je prate u stopu (ipak, ima par pjesma bez njih) iako su i oni manje zastupljeni nego na prethodniku. Sudeci po trendovima, na sljedecem albumu ih vjerojatno ni nece biti...
Glazba je postala mnogo kompliciranija, citaj progresivnija:) sa dosta promjena tempa, klavijaturama koje su sve vise orkestralne, a ritam sekcija se uzasno jako poboljsala od prethodnog albuma. Upotreba klasicnih instrumenata, kao sto su celo i violina, uz koristenje zbora pridonosi dinamicnosti albuma, sto se ponajvise moze osjetiti na Estranged te na Monolith Of Doubt. U biti, pjesme su izbalansiranije, a cijeli ugodjaj albuma je podosta taman. Doduse, takav bi gothic i trebao biti, ali u posljednje vrijeme se sve ionako zavrtilo za 360 stupnjeva oko vrazje guzice, pa ni sam ne znam sto reci...
Vec uvodna Ex Cathedra pokazuje koliki su Therioni imali utjecaj na ovaj bend. Mene se pak ponajvise dojmila dvodjelna My Pledge Of Allegiance, prava progresivka od pjesme sa lako pamtljivim ritmom i stvarno dobro otpjevanim vokalnim dionicama. Floor tu prikazuje svu raskosh svoga soprana pjevajuci uz sporiji ritam, a s druge strane joj kontriraju muski vokali na brzem dijelu pjesme (zvuci poznato?). Dosta brze i zestoke Emphasis i Zenith (barem za njihove pojmove) se izmjenjuju sa cistim "suprotnostima" kao sto je Intrinsic i eventualno The Key. Intrinsic je lagana balada na kojoj se svaki put ne mogu nacuditi rasponu glasa ove vise nego dobre pjevacice, a tek emocionalna interpretacija, stvarno CUDO! Kada se tome pridoda glazba u kojoj prednjaci oboa dobijemo rezultat koji dobrim dijelom mirise na Gathering... valjda je to normalno, ipak su sunarodnjaci. Imperfect Tenses je josh jedan eksperiment, tj. duet Floor Jansen i nama slabo poznatog tenora Reina Kolpe, podosta ljigavo iako lijepo slozeno. Za kraj nam je ostala Forlorn Hope, prava Nightwish stvar sa svime sto sam vec naveo za prethodne pjesme (operni vokali sa upadima muskog grmljenja, promjene tempa, you get the picture...), ali ipak treba istaknuti da je ovo mozda najkompleksnija pjesma ovog albuma.
After Forever je uspio napraviti album podosta nalik na prethodni, barem po konstrukciji (uvodna pjesma kao intro, jednostavna, pa komplicirana pjesma itd.). Decipher ipak shisa svog prethodnika na iskustvo, zrelost i samim time kompleksnost te ce se ovaj gothic zasigurno svidjeti slusacima progresive iako vjerojatno nisu nauceni na zenski vokal:), a u gothicu je vec ovaj nizozemski bend zauzeo svoje mjesto negdje uz bok Lacuni Coil, Within Temptation drugim "odbjeglim" gothicarima, a ipak kaskajuci za Nightwish...
|
