Negdje oko 1997. godine njemacka demo black metal postava Agathodaimon bila je jedna od najtrazenijih medju vecim/manjim metal labelima diljem svijeta. Razlog dizanja tolike prasine bio je izvrstan drugi demo momaka nazvan "Near Dark". Benda se na kraju docepao, a tko drugi nego, Nuclear Blast preko kojeg 1998. izlazi hvaljeni debi postave "Blacken the Angel" kojeg karakteriziraju jednostavne, upecatljive, atmosfericne, ali nikad pre-ekstremne black metal stvari uz blagu dozu egzotike za koju je zasluzan prvi pjevac postave, Rumunj Vlad. Drugi album "Higher Art of Rebellion" neocekivano gura bend zvukom u mracnije ali teze probavljive, nemelodicne vode, te meni osobno predstavlja korak unatrag u glazbenom razvitku postave. Treci album vraca postavu prema debiju, ali samo donekle - vraca se izravnost pjesama - ali po svemu ostalome "Chapter III" predstavlja novu orijentaciju benda: puno melodija, lagan za probavit, uhu ugodniji, sa dosta clean vokala bend ide poprilicno daleko od black metala.

Nakon tri godine stanke bend se vraca sa uratkom "Serpent's Embrace" koji se glazbeno gledajuci oslanja na "Chapter III", ali ide jos par koraka dalje u nepoznato. Kao sto je vec receno, slabo ovdje ima black metala sa pocetka karijere. Jedino lead vokali podsjecaju na ta vremena. Agathodaimon 2004. postao je refrenski-orijentiran bend u kojem gitarske melodije, izravnost i promisljeni songwriting imaju glavnu rijec. Primjeri: naslovna Serpent's Embrace je jednostavna stvar sa zaraznom klavijaturnom melodijom te sa blagim komercijalnim drive-om. Light Reborn i The Darkness Inside (obje vrhunske stvari) predvodjene su clean muskim refrenima i dobrim, easy-to-digest melodijama potpomognutim zescim riffovima; sve to naglaseno jasnom produkcijom. Cak i ako uleti neki trenutak/riff koji vraca underground atmosferu "Higher Art..." albuma kao u npr. Fadded Years, pozadinske klavijature brzo ce vas vratiti u realnost. Stvar koja je definitivno najsumnjivija na albumu je Solitude. Samouvjereni zenski vokali uklopljeni u klavir i klavijature komotno bi mogli proci kao balada bendova tipa Evanescence. Mozebit da se pjesmom htjela ubaciti stilska svjezina, ali stvar je preduga i jednostavno doesn't fit.

Nakon recenog i povucenih paralela sa 'nikada prezaljenom prosloscu', mora se naglasiti da je ovo prvenstveno jako dobra glazba u kojoj ce mnogi pronaci nesto za sebe. Agathodaimon je svoju buducnost odabrao i pronasao u refrenski orijentiranim, visoko melodicnim, mid-tempo (jedan ponosni blastbeat se mora spomenuti), catchy stvarima, sa ponekim elektronskim efektima, gdje se intenzitet stvara pozadinskim riffovima i black vokalima. Takodjer, nemojte se zavarati previse pojednostavljenim opisom 'melodicni black metal'. Naglasak lezi prvenstveno na 'melodican'. Dakle, glazba za sve one koji nisu true-optereceni.