Vjerujem da velika vecina vas nije cula za ovu englesku ekstremnu metal postavu. A i ako ste culi, sumnjam da ste obracali previse pozornosti na nju. Sto je i logicno. Ma tko bi jos uopce dizao prasinu oko benda koji svira miks death i black metala?! Bezze. Medjutim, u krivu ste. Izbjegavanjem obracanja paznje na Akercocke propustate poslusati i osjetiti kako spajanje black i death metala elemenata (ma koliko ono, u osnovi, bilo neinventivno) moze zvucati tako svjeze. Propustate jedan uljudjeni, kako bi sami clanovi benda rekli, 'dzentlmenski' pristup inteligentnom songwritingu i instrumentalnom tehniciranju sto se ne cuje svaki dan. Propustate jedan veliki bend koji je pred pragom napraviti nesto posebno. Naravno, u okviru ove nase male i voljene brutalne glazbene nise.

Dobro, jos uvijek ste tvrdoglavi. Niste jucer sisali veslo da biste slijepo povjerovali recenzentskom laprdanju, posebno na Internetu gdje svatko moze objaviti sve i svasta. Akercocke se u rodnoj Engleskoj veæ godinama (tj. od izdavanja debija "Rape of the bastard nazarene" 1999.) slavi kao najveæa metal nada, nije nikakva novina vidjeti im ime uguzano na raznim alternativnim glazbenim ljestvicama, dok se cesto spominju u kontekstu povezanom sa famoznim Cradle of Filth. Zasto? Iako, izmedju glazbe ta dva benda gotovo i nema spona poveznica, CoF je u Engleskoj slavljen kao veoma inovativno ime zasluzno za 'sirenje glazbenih horizonata' (sto im se, u jednu ruku, i ne moze osporiti). E sad, ime Akercocke se spominje u istom kontekstu i na otoku su prave male metal zvijezde.

Kao sto je vec spomenuto, Akercocke spaja ono najzesce od black i death metala. Naravno, nista novo. Ipak, nacin kako su ti stilovi povezani blagim dodatkom horror/gothica i klavijatura cini "Choronzon" jednim dugackim pomalo kosmarskim putovanjem kroz ekstremni krajolik gdje sablazan i naznake straha nisu nepoznanica. Ma kako to sad interesantno zvucalo crno-bijelo na papiru, ovaj, ekranu, gruba je cinjenica da ova glazba nije za svakoga. Ne radi se o tome da je Akercocke glazba namijenjena 'samo uskoj elitnoj skupini profinjenih ciji su vidici i stupanj shvacanja mnogo ponad ostalih smrtnika', vec se radi o tome koliko ste spremni investirati da biste shvatili ovakvu glazbu i koliki je vas prag tolerancije na glazbenu agresivnost i ekstremizam. Jer ova glazba jako granici sa ekstremima. Ali idemo po redu. Upoznavanje sa bendom...

Jason Mendonca - gitarist i pjevac - nositelj je jednog snaznog obiljezja Akercocke glazbe - vokala. Mendonca je utjelovljenje sva tri nacina pjevanja: veoma dubokog nerazumnog death gundjanja koji prate gotovo grindovski, death dio glazbe; visokog nerazgovijetnog black krestanja na onom dijelu glazbe temeljenom na black riffovima i ugodjaju te vrlo lijepih, odmjerenih i stabilnih cistih vokala na tisim dijelovima muziciranja. Sva tri vokala su jednoliko rasporedjena kroz cijeli album. Paul Scanlan - gitarist - zajedno sa Mendoncom cini najdojmljiviji dio albuma - riffove. Veoma je vazno napomenuti da su death i black metal elementi striktno razdvojeni: glazba je ili brutalni death metal sa grind elementima i tesko probavljivim death vokalima ili furiozni black metal sa prikladnim 'visokim' riffovima pracenim pokojom klavijaturnom dionicom i vristecim vokalima. Ta dva pola se ne mijesaju. Ipak, to nije prepreka bendu da dinamicno izmjenjuje ta dva dijela, sto znaci da jedna pjesma moze obilovati izmjenama ugodjaja, riffova i vokala. Maloprije smo se dotakli riffova: taj aspekt glazbe, medju ostalima, pokazuje bend kao nepresusni izvor novih ideja i varijacija: par pjesama pocinje sa izrazito brzim kaoticnim death riffingom prikladnim za dizanje adrenalina, nadje se tu slozeno strukturiranih black riffova, osvjezavajucih gitarskih dijelova za iznenadnu promjenu teme i ritma, dobrih solaza... Da se ne spominju cesto upotrebljavani turobni akusticni dijelovi koji nikada ne stoje sami vec su uvijek uz potporu elektricnih djitri.

Ipak, mozda je najvaznije spomenuti sljedece: glazbene teme i riffovi se NE PONAVLJAJU! To mozete gledati i kao pozitivni i kao negativni aspekt glazbe. Pozitivni je sto se time otvara siroko podrucje raznolikosti, teme se stalno izmjenjuju, otvara vam sate slusanja glazbe i otkrivanja novih detalja i novih 'omiljenih' prolaza. Negativno je to sto u tren cujete neki posebno mastan i furiozan riff ili vokalnu dionicu ili djelic atmosfere koji prodje u tren oka i vise se ne ponavlja do kraja pjesme, albuma. Steta. Peter Theobalds - basist - takodjer ima 'svoje mjesto pod suncem'. Pokusajte razaznati bass-dijelove kroz izvrsnu, zatvorenu produkciju Neil Kernon-a i vidjet cete da i taj, cesto zapostavljeni instrument, nosi solidan dio glazbenog kolaca. I za kraj nam je ostao David Gray - bubnjar i jedan od kompozitora - mozda vam njegovo bubnjanje ispadne iz paznje pracenjem ostalih instrumenata, ali kako album budete slusali shvatit cete da se radi o odlicnom bubnjaru koji svoje talente pokazuje kroz veliku izdrzljivost - bilo to kroz ceste bubnjarske prijelaze, dugo konstantno drzanje furioznog blastbeata ili takt na sporijim dijelovima - sve u svemu, opet, nezamjenjivi dio ovog benda. Slijedi koja o pjesmama...

Da, neizmjeran je broj bendova koji svoju tekstualnu tematiku zasnivaju na antikrscanskim stavovima. Takva situacija, koja se moze opisati kao nezaustavljiva epidemija, uzela je svoj danak u opravdanom obezvrijedjivanju i ismijavanju istih zbog kronicnog nedostatka uvjerljivosti i ozbiljnosti. Akercocke takodjer spada u skupinu bendova koji obradjuju takvu tematiku. Ipak, sami decki kazu da se kod njih radi o necem dubljem i na vama samima ostaje da provjerite odgovara li visokoj glazbenoj kvaliteti i tekstualna, buduci da je to veoma sklisko podrucje kojim se ne zelim baviti. Enivej, bit recenica iznad je da se takva tematika u glazbi odrazava kao dodir mistike i okultizma sto, na prvi pogled jednolicnom death i black metalu, daje trecu dimenziju - avangardnu.
Praise the name of satan pocinje poduzim uvodnim (filmskim?) sekvencama zazivanja vraga ili neceg slicnog i mogu reci da zvuci prokleto uvjerljivo! U istoj pjesmi slijedi Akercocke-koktel koji se provlaci kroz cijeli album: blekerija isprekidana sporim kratkim klavijaturama te naprasno prekinuta brzim death metal zavrsnim dijelom na koji obavezno obratite paznju jer upada uopce se ne obaziruci na glazbu ostatka pjesme. Sto se ostalih pjesama tice, moraju se spomenuti 'hitovi':
Leviathan - pjesma sa najvise atmosfere na albumu vjerojatno jer ne ganja brzinu kao vecina ostalih iako ima sredisnji brzi dio. Razvijena pjesma sa dosta turbnog cistog pjevanja, inteligentno postavljenih riffova koji vode do 'peaka' koji se zatvara lijepom dionicom violoncela.
Enraptured by evil - vecinom death metal rasturacina. Zestoko, brzo, izravno sa uvidom koliko ovi momci imaju jebackih riffova u gepeku (nadje su tu i akusticni dio pracen blastbeatom).
Son of the morning - mocna, opet nesto vise atmosfera stvar zbog tih dobrih misticnih cistih vokala. Najbolji dio je definitivno kada krene solo dionica kompleksnog black riffa i uleti blastbeat dok ih prati cisti vokal. Jedinstveno! Naravno, nakon tog kratkog dijela krece deatherija i dio se vise ne ponavlja.
Becoming the adversary - pocinje pomalo u Dying Fetus stilu ali se neocekivano razvija u blekerskom ozracju sa klavijaturnim himnicnim dijelom. U nastavku slijede dva najmocnija kaoticna riffa na cijelom albumu. Naravno, niti ostale stvari nisu za baciti, posebno par misticno-ambijentalnih instrumentala ili bolje reci introa. Za one koji su od prije poznavali bend: "Choronzon", za razliku od prijasnjeg "Goat of Mendes" albuma, veci naglasak stavlja na brutalni death metal, stvari su kompaktnije, zaokruzenije, imaju vise smisla, riffovi idu straight-forward. Jednostavno, dosada najbolji Akercocke album.

I pred kraj, nesto o samom imageu benda koji je specifican kao i glazba. Naime, decki zastupaju image 'of fine english gentlemen' tj. nastupaju u odijelima ukljucujuci kravate. Da je opticka strana vazna u ukupnom imageu dokazuju i neobicne slike clanova benda za koje se samo moze reci da su veliko osvjezenje od kliseja koje smo naucili inace gledali u bookletima albuma. Tu lijepo pase i dodatna doza tajnovitosti koju stvara takav image.

I sto zakljuciti nakon svega ovoga? Znam da sam malo pretjerao opisujuci glazbu i prikladno okruzenje, ali mislim da je bend/album to i zasluzio. Nadam se da ce biti onih koji ce se zainteresirati za bend ali, prije no sto poslusate bilo koji album postave, veliko upozorenje jos jednom: ovo je tesko probavljiva glazba koja zahtjeva mnogo preslusavanja i truda. Usporedio bih ju sa progresivom, naravno, ne zbog glazbenog sadrzaja vec zbog slicnosti u preslusavanju: album ce vam se otvoriti tek kada bude znali svaki ton, svaki riff i svaki prijelaz. Ne prije i ne kasnije. Npr. veliku vecinu vas ce odbiti zatupljujuci i ekstremni death vokal koji se tesko guta, ali ovaj bend je takav. Ekstreman do kraja. I u ritmu i u teskoj strukturi pjesama. Sigurno ce se naci vas koji ce osporiti recenziju nazivajuci bend prosjecnim, dosadnim, precijenjenim i kojesta drugo. Moze se to reci i tako. Ali linija izmedju vrhunskog umjetnickog izrazavanja i dreka je uvijek pretanka. Ipak, ova glazba je izazov. I zato vas Akercocke izaziva. Sretno u probavljanju i javite rezultate!