Sakrijte se ispod stola, ne... u podrum! NE, sakrijte se u svoje tajno skroviste gdje ste kao mulci bjezali od oca kad ste mu prolili pivo (na zene i djecu mozete komotno zaboraviti) jer su se vikinzi vodjeni samim Odinom opet okomili na vase jadno dupe!! Berserkeri napaljeni od mirisa krvi u predahu izmedju opijanja su opet uzeli oruzje u svoje ruke i posto su vech spalili svoje kuce krenuli su u josh jedan pokusaj pokoravanja cijelog svijeta. Pa... uspjeli su!!

Cetvrti album ovog benda se nastavlja na niz zapocet 1998. i "Once Sent From The Golden Hall". Varijacija je malo, ali se primjete. Jedna nesto vise nego druge - to da je ovo prvi album koji nije producirao Peter Tagtgren (Hypocrisy) u svom Abyss studiju, a samim time cini se da je glazba malo izgubila na sirovosti. Zatim se naleti na nesto dublji "growl" Johana Hegga i nesto "laganije" i melodicnije gitare. I iako bi se mozda mogli strpati u isti kosh s Dark Tranquility, At The Gates, In Flames, Soilwork itd. ja bih se radije odmaknuo od toga i to na Amon Amarth nacin: "...and though I've spilled a lot of blood, I never once received a mortal wound...". Ostali su vjerni samima sebi u stvaranju pravog vikinskog metala i rade upravo dovoljno da se ne ponavljaju te su jedan od rijetkih bendova koji uspjevaju u tome da im sve pjesme ne slice jedna na drugu. Mozda se tako ne cini nekome koji je njihove albume samo letimicno poslusao, no ispod cijele te agresije i otpora se nalaze pravi glazbeni majstori koji su nasli svoje mjesto pod suncem, pardon - ledom, i sada se namjeravaju ukopati.

Kao sto sam rekao, gitare iako i dalje agresivne i nabrijane su poprimile jedan malo svijetliji ton, a melodija ima kosh i josh (solo na kraju Bloodshed itd.). Riffova takodjer kao u prici i lako se dogodi da je pjesma dobrim dijelom sastavljena od njih, a izmjenjivanje i pracenje dviju gitara je pravi oslonac ovog benda. No, pogon je ipak straznji:) Blastbeatovi, brzina, snaga i energija samo prshte iz covjeka kojega je ocito obuzeo Thor ili mu barem posudio svoj cekic za lemanje. Da ipak sve ne ostane na tome, covjek se potrudio i mijenjati ritam iz vedra neba samo da cekamo sto ce sljedece prebiti na mrtvo ime! Hegg ima jedan od daleko najboljih vokala u danasnjem deathu i to ponajvise zbog raspona glasanja, ali i zacudjujuce "jasnoce" te naglasavanja svake rijeci pri izgovoru, kao da pljuje po svima... ah, pa i sam naziv albuma salje istu poruku.
Deaht In Fire je prava pjesma za otvaranje kapaka nakon neprospavane noci, otvara se u pomalo "tribal" bubnjanju, a onda slijedi planina agresije na cijelo tijelo i adrenalin pocinje piciti, ma gdje mi je onaj doubleaxe!!! Negdje na polovici gitare zvuce pomalo maidenski (Powerslave), no to je samo manji uvod u nastavak pokolja. Slijedi brutalna For The Stabwounds In Our Backs, a onda nesto laganija (melodicnija) Where Silent Gods Stand Guard, zatim naslovna... Vs. The World nam pokazuje kako je zbilja Amon Amarth duboko u svojoj glazbi i temama o kojima govore, Hegg je ovdje totalno napaljen i kada izgovara "versus the world" kao da odgriza komadice svojih protivnika. Uvod na Across The Rainbow Bridge kao da su zdrpili Anathemi, a Hegg sa "set me free, set me free... " dominira pjesmom i prikazuje pomalo prigusenu agresivnost. Samo me zanima od kuda im rijec rainbow u deathu?? Potpuno suprotna je Down The Slopes Of Death, a "pravi" Amarth je upravo Thousand Years Of Oppression koju kao da su uzeli sa svojih prvih izdanja. Na njoj se pruza rijetka prilika cuti glasonosu kako ne "rezi" vech sasvim razgovjetno izgovara, a ako takvim glasom razgovara i privatno ne bi me cudilo da ga policajci malo cesce privode u postaju:) Lomilacka snaga koja izlazi iz ove pjesme me stalno zacudjuje i cini ovu pjesmu najboljom u vise nego jakoj konkurenciji na ovom albumu. Bloodshed je manji "pad" nakon prethodne, ali samo manji jer i u njoj ne nedostaje zestine, no ipak je malo toplija zbog melodije (pogotovo pri kraju pjesme) ...And Soon The World Will Cease To Be sa pomalo doomerskim uvodom ipak debelo dobiva na tempu i melodiji, ponajvise melodiji. Predstavlja pravu epsku pricu koja dovodi do kraja ovog poglavlja "klete gore" nakon kojih sedam minuta trajanja.

Sa svojim karakteristicnim stilom su se izdigli iz mase slicnih bendova i drze se onoga sto najbolje znaju, piciti ponajbolji vikinski metal na planeti i ne mrdati kako vjetar puse. To bi im ujedno mozda i mogla biti glavna zamjerka, no u nekom drugom svemiru ako se mene pita! Protiv cijelog svijeta bili i ostali, a ja i dalje ostao iznenadjen snagom i fanatizmom ovog benda (i albuma), zamjerki je malo i dugo sam se dvoumio izmedju devetke i desetke. Ponajbolje bi bilo 9.5, no uvijek sam mrzio razlomke...