Bas je zadovoljstvo napisati da su Amorphis , uz razne glazbene elemente i forme, ponovno i 'death'. I da, bas je zadovoljstvo napisati da su Amorphis ponovno jednako dobri kao u doba 'Elegy/Tounala' stvaralastva. Medjutim, nije se u pocetku cinilo tako. Posebno ne iz razloga robovanja odredjenim predrasudama, posebno prema zadnjem line upu. Dolaskom novog pjevaca Tomi Joutsena , a nakon debakla albuma 'Far From The Sun' , otisao je veliki Pasi Koskinen , no ono sto se meni osobno cinilo krajem Amorphisa , pokazalo se potpuno pogresnim vjerovanjem. Poput feniksa, novi pjevac i frontman digao je bend iz pepela i stavio ga, cini se na pravi put. Nema doduse ovdje neke glazbene revolucije i novih trikova. Ima zato puno veze s osobnom nostalgijom i odrastanjem uz ovu veliku finsku grupu.

Koncepcijski su se, a i vidljivo retrospektivno, ovim albumom Amorphis vezali na vec spomenuto doba ponosa i slave iz sredine devedesetih. Tradicionalna liricna tematika, mjesoviti glasovni izricaji, gitarske folk melodije, snene atmosfericne klavijature s tisuca jezera - samo su neki detalji koji ljubitelja ovog benda momentalno zavode jednakom snagom kao nekada The Castaway i Black Winter Day , Against Widows , Elegy i My Kantele , The Way ili pak Summer's End i Alone .

Kako je, dakle, vladala predrasuda u vezi ovog albuma, kojeg cak na prvih par slusanja i nisam najbolje primio, a na insistiranje starog metal druga i kolege Ozrena Franica s kojim sam tih devedesetih Amorphis intenzivno 'brijao' po lokalnom radiju, album je dobio duži i temeljitiji tretman od prethodnika 'Eclipse' . I gle cuda, nakon pet, sest pozornih slusanja uvidjeh i priznah - Imao je Ozzy pravo kazavsi da je album odlican. I danas ga evo, dok ovo pisem, slusam u dahu, knjizevnim rjecnikom kazano apsorbiram ga od 'korice do korice' vec negdje trideseti put. Nikako ga odlijepiti od sebe. Pravi Amorphis je to. Vjerujte mi, nevjernici!