|
We've Come For You All je poruka koja nakon pet godina stize iz tabora Anthraxa. Dosta opaka najava, na prvi 'pogled' covjek bi pomislio da se radi o povratku na stare staze; takve su barem bile najave, bacivsi daleko od uha posljednja dva izdanja sa kojih bi se naslo 5 do 6 dobrih stvari. No kako to vec biva, 'povratnicki' albumi imaju jednu zajednicku crtu pa tako ni ovaj nije iznimka. O cemu se radi; ovo jest povratak na stare staze, ali nazalost nedovoljan, stare rane sa posljednjih albuma jos nisu zalijecene i to daje onu odbojnost koje sam se pribojavao. Kada bih morao dati neki objektivni omjer onda bi to izgledalo ovako: 30% stari Anthrax, 70% novija, 'groovy' faza.
Intro Contact i What Doesn't Die podizu adrenalin i vec sam spreman na totalni thrash klasik; miris na prosla vremena jaci je nego ikad, ulet sa duplom kasom i ostrim riffom raspalio mi je srce, takvo nesto sam i ocekivao, old school thrash sa daskom modernog i beskompromisnog, pogotovo sto se tice Bushovog vokala, najjacke tocke duzi niz godina. Nakon toga, ko' s konja na magarca, slijede Superhero i Refuse To Be Denied . Iskreno, ne znam koja je dosadnija, ruzan flashback i povratak na albume Stomp 442 i Volume 8 . Mid tempo stvari sa beskonacnim ponavljanjem glavne teme uz slabasni bljesak refrena koji malo, ali malo popravlja ukupnu sliku. Osmijeh na lice vraca mi Back Home , cini mi se i prvi single sa ovog albuma. Iako ju slobodno mogu copy / paste na Stomp ili Volume, srecom, spadala bi u kategoriju onih 5-6 dobrih stvari iz uvoda. Refren je ponovo najjaci adut i on je zasluzan za svrbez na mozgu ili neprestano pjevusenje. Svakako jedna od svijetlijih tocaka. Any Place But Here, laganiji i tisi uvod ulazi u riff kao stvoren za headbanging. Da se mene pita, pojacao bih gitare i dao im onaj jaci dž dž dž, dojam bi bio puno snazniji. No tu se ponavlja onaj 'dosada efekt', pocne obecavajuce, ali sredisnji dio i solo iz kojih se prelazi u zavrsetak stvari uz neprestano ponavljanje refrena, totalno baca sjenu na cvrsti i zestoki uvod. Sljedece dvije stvari, Nobody Knows Anything i Strap It On su na istome tragu, nista posebno. Spas stize u pravi cas, Black Dahlia , dvo i pol minutna prziona, Anthraxovo prvo blastiranje i dasak black metala, samo dasak. Refren, tocnije urlik ''Break Him, Take Him Down, Squeze Him Down, Watch Him Drown'' neodoljivo podsjeca na Slayer, konkretno na stvar God Hates Us All. Druga svijetla tocka. Na Cadillac Rock Box necu trositi tipkovnicu, bit cu toliko ostar i reci da je stvar losa koliko i njen naziv. Taking The Music back bi covjek vise volio vidjeti na albumu recimo Foo Fightersa nego ovdje. Dovoljno. Ostale su jos samo dvije, Think About An End i W.C.F.Y.A . Nista posebno, tu i tamo poneki bljesak kao sto su solaze i pokoji break podebljan zescim riffom. Tu su jos i dvije bonus stvari, Safe Home (acoustic version) te obrada Ramonesa We're A Happy Family . To je to.
Neupitno je da se radi o zrelom izdanju, to tvrde i kritike, meni osobno nista posebno jer sam uzivao samo u onih 30%. Fanovi novije faze imaju razloga za zadovoljstvo, mi ostali mozemo konstatirati da je onaj nepozeljni 'groove' jos uvijek prisutan iako u nesto manjoj mjeri te da je to dobar znak. Nadam se da ce buduca izdanja pratiti ovaj trend i da cemo uskoro slaviti nesto brzi, zesci i 'prstaviji' Anthrax.
|
