Avicularia je relativno novo ime na hrvatskoj metal sceni. Kažem relativno, jer kao bend postoje jedno 4-5 godina, no tek negdje 2007. godine su gotovo iznenada istupili iz sjene anonimnosti i predstavili se širem puku kao bend kod kojega izraz ''glazbeni potencijal'' dobiva sasvim novo značenje. Ova četvorka iz Velike Gorice strpljivo je gradila infrastrukturu svoje glazbe, ne oglašavajući na sva vrata da imaju bend koji će ''jebati sve živo i mrtvo'', već su u perfekcionističkoj maniri uložili jako puno truda kako bi to i nečemu zvučalo.

Pa tako danas imam prilike gledati u njihov prvi dugosvirajući album (a i slušati ga), sa 8 stvari od kojih je svaka pravi mali zli metalni monstrum i glazbena slagalica od milijun sitnih dijelova. Album je objavljen za Croatia Records, što Aviculariu čini prvim predstavnikom ekstremnog metala koji je objavio album za ovu domaću diskografsku kuću. Ako ne računamo Vucu, naravno.

Kao što ste već sigurno upoznati, Avicularia se kreće u vodama tehničkog brutalnog death metala. No, prišiti ovom bendu etiketu koja sama po sebi nameće nekakve karakteristike, bi bila velika šteta, jer je ovaj metalni wünderkind obavezna literatura za sve koji cijene ljepotu i umjetnost brutalne glazbe, bez obzira o kojem žanru se radilo. Pjesme su toliko slojevite i prepune različitih tehničkih caka, sa pregršt izmjena ritma, i zahtjevnih dionica, da s te strane mogu bez problema konkurirati jednom Necrophagistu ili Nileu. Znam da će se mnogi zgranuti na toliku drskost s moje strane da uopće uspoređujem takva velika imena s jednim hrvatskim bendom, no kada dobro preslušate ''Born To Be Vile'', shvatit ćete da ovo debelo nadilazi nekakve ustoličene standarde na koje ste možda navikli od različitih ''small league'' bendova koji ne izdaju albume za Relapse, Nuclear Blast ili koga već. Da ne spominjem da se ovakvo nešto teško može uspoređivati sa postojećim domaćim death metal bendovima. Ovdje ne želim izazvati ničiju zavist ili umanjivati tuđu vrijednost, već samo ističem da su avicularičari svojoj inačici death metala dodali mnogo toga radi čega se ističe na ovim prostorima kao veliki prišt na čelu mlade zgodne djevojke.

Od samog početka albuma, tj. nakon što se odvrti instrumentalni intro sa zlokobnim sampleom iz filma Event Horizon, jasne su dvije stvari. Prvo, da se iz pjesama cijedi masnoća, a drugo da je album za naše standarde odlično produciran. Ako ste ikada gledali avikularičare u živo, znate koliko je koncentracije, uživljenosti i usklađenosti potrebno da bi se njihove stvari odsvirale na ovaj način. S te strane vam je jasno, nadam se, da napraviti ovakve kompozicije nije dječja igra. Ovo nije muzika koja se rađa preko noći, uz dvije žuje i đitru u rukama na kojoj se ležerno prelazi preko dvije žice.

Tehnički layout riffova i gitarističkih melodija savršeno sjeda na moćne blastebeatove i vješte bubnjarske prijelaze, a vokali, koji variraju od dubokog growla do paklenog screama, utopljeni su u vrelo brutalnosti koliko god je to moguće. No, svejedno je najveći naglasak na tehničkoj strani glazbi, koja je po strukturi gotovo jednaka matematičkim jednadžbama. Ekipa koja voli kompliciranu glazbu u formi igre za moždane vijuge konačno bi mogla pronaći svog favorita u vodama domaće brutale, pogotovo ako ste istovremeno fan Meshugge, Cryptopsya i nekakve forme eksperimentalnog freestyle jazza. Da ne bi mislili kako je ''Born To Be Vile'' u cijelosti hladan primjer sterilne preciznosti, u igri je i dosta nenametljivih gitarističkih melodija koje upotpunjuju pjesme i djelujući kao protuteža, još više pomažu u isticanju žestine, a ako pažljivije slušate, primjetit će te i bluzersko-jazzerskih dionica, kao što je slučaj u istoimenoj stvari ''Born To Be Vile''. Nakon sredine pjesme niotkuda se stvori solistički blues/rock dio koji nevjerovatno dobro sjeda u pjesmu, da bi se nakon toga nadovezao jedan masan breakdown (bez brige, ne zvuči deathcorerski).

Da se vratimo malo na stavku koja je jako bitna za ovaj album, a to je produkcija. Istančana i dovedena do samog vrha detaljnosti, produkcija albuma je ravna onome kad izvadite čistu i savršeno izglancanu čašu iz perilice za rublje. Kod ovakve glazbe je u samom startu teško postići da se svaki instrument jasno čuje i da sve jednako dolazi do izražaja, a opet da volumen bude dotjeran i nabijen koliko god je to moguće. No eto, gospodinu ''Meisteru'' je to uspjelo. Dodajmo k tome još i tisuću detalja, kao što su pozadinski zvukovi, neki izdvojeni zvukovi, itd.i dobili ste školski primjer dobro produciranog albuma kod kojeg zbog toga ne pate količina groove-a i distorzirani pakao koji je bend u stanju proizvesti prirodnim putem.

Kao primjer odličnog zvuka, izdvojit ću meni najbolju stvar na albumu, a to je ''Requiem For Ego'', ujedno i najduža stvar (10:00 minuta). Rekvijem za ego ima izvrsno izvedene sve elemente koji čine jednu epično-brutalnu pjesmu koja pretendira na to bude više od obične trominutne skladbe sa par ponavljajućih refrena. Počinje sa uhu ugodnim ženskim višeglasnim zborom, da bi se zatim nakon žestokog blastbeatanja laganim uvodom napravilo mjesta za još malo gradacija žestokih izmjena i glavnih riffova, s time da se stvari ne požuruju, a na kraju se sve odjavljuje u prigodnom simfoničnom obliku koji dolazi kao višnja na šlag.ili šećer na kraju, kako god želite.