Sanity Obscure je drugi po redu album odlicnog banda Believer. Zvukovno gledajuci, u odnosu na prvi album najveca je razlika u tome sto se ovdje pojavljuje i zenski vokal (i to vrlo kvalitetan sopran Julianne Laird !) u pjesmi "Dies Irae", te sto je Bachmanov glas dozivio neke manje preinake, pa sad ne zvuci vise tako sirovo i zestoko kao ranije. U tekstovima i dalje prevladava religiozna tematika (logicno), ali sada su primjetni i neki manji pomaci prema socijalnim temama - zagadjenje okolisa ("Nonpoint"), droga ("Stop the Madness") i sl. Kvalitetom se posebno isticu uvodna "Sanity Obscure", koja pocinje sa uvodom kojeg bi mirne duse mogli povezati sa glazbom iz onih glazbenih kutijica, da nije izlomljen i potpuno atonalan; zatim je tu odlicna "Idols of Ignorance", a posebna prica je "Dies Irae". Ona govori o svrsetku svijeta opisanom u Otkrivenju, u cjelosti je napisana na latinskom, a pjeva je vec spomenuta sopranistica Julianne Laird uz odlicnu pratnju violoncela; nakon sto otprilike pola pjesme protekne u laganom, reklo bi se gotovo liturgijskom tonu, slijedi mahniti drugi dio u kojem violoncelo opet igra glavnu ulogu, uz pratnju gitare. Slijedi vrlo dobra "Dust to Dust" i, za sam kraj, prilicno zanimljiva obrada "Like a Song" od U2, u kojoj je primjetna upotreba klavijatura kao potpore, te vrlo agresivan vokal koji stilom podsjeca na prvi album.

Konacni dojam je da je, uprkos fantasticnoj "Dies Irae", te koristenju odlicnog zenskog vokala ovaj album kao cjelina ipak nesto losiji od prvijenca; no, to uopce ne znaci da je los, dapace - izuzetno je dobar.