Zadrte austrijske antikrscanske metalcine izdale su novi album na kojem, uz black/death metal, sad vec standardno (i vise su s time naporni za popizdit) slave sotonu, orgije, spermu, erekciju, mrtve svecenike i slicne pubertetske fantazije pretocene u kvazi pametne naporne latinske nazive. Vrijedi jos jedna istina - da je u ekstremnom metalu glavni naglasak na tekstovima mislim da bi vecina normalno-razmisljajucih ljudi davnih dana pocela slusati (ubaci bend ciji tekstovi su vam zakon) i ostavili Belphegor u primitivnim jodlarskim avstrijskim selima da cuvaju Milku na rosnim pasnjacima. Ipak, pravim metalcima (hehe) je glazba vaznija i zato ova cetvorka izdaje svoj ? album po redu (ne brojim vise) na kojem usavrsavaju zvuk zapocet 'Lucifer incestus' albumom.

Zapravo taj album em sto ih je podigao na kvalitetom visi nivo opcenito, em je omogucio bendu da im metal scena napokon da jednu pravu sansu. Tu sansu ovim novim albumom nisu uprskali vec su isli na sigurnu kartu - kopiju navedenog prijasnjeg albuma uz poboljsanu produkciju. Hm, citajuci ovo iznova ispada da Belphegor od 'Lucifer incestus' albuma svira nesto novo. Ne, isti je to stil, black/death metal (sa blekerskom filozofijom kao nadopunom), ali bubnjar Tormentor ih je svojim mehanickim blastiranjem uzdigao na onu 'modernu' tehnicku razinu sviranja prema kojoj 'novi' ekstremni metal izgleda sve vise tezi. Tormentor se ipak nije zadrzao dugo u bendu, ali je sa svojim bendovskim pajdasima Helmuthom, Sigurdom i Barthom studijski zaokruzio ovo djelo.

Belphegor ce izvuci sline na ustima svima koji cijene brzi i tecni blastbeat (dakle bez previse masturbiranja u brejkovima i prijelazima) kao 80% ritma na albumu, izrazito mocne riffove sa blagim blagim istocnjackim djirom u sebi koji su im od davnih dana zastitni znak, krestave 'jaaaaa jaaaaa' vokale i tu/tamo pokoje kratke klavijaturne dionice radi uzavrelo paklenog dojma. Eto vam na. Vise od toga nema. Hitovi albuma - Bleeding salvation (refren potpomognut klavijaturama dobiva na dramatici dok je zavrsnih 15 sekundi totalna death metal razaracina), Swarm of rats (opet vrlo solidan refren (iako je malo neobicno pricati o refrenima u ovakvoj glazbi, Belphegor-ove pjesme uvijek se zasnivaju na njima)) i najbolja Fornicationum et immundus diabolus radi tako dobrog glavnog riffa da to nije normalno. Zato volimo Belphegor! Dodajte jos k tome izrazito jasnu i preciznu produkciju Alexa Krulla (Atrocity, Leave's Eyes) i eto vam veselja za svako glasnije metal domacinstvo.

Unatoc svim tim finim nabrojanim stvarima 'Lucifer incestus' mi je za koju dlaku bolji od novog albuma i to cisto iz sljedecih razloga: prvo, prosto jer je 'Goatreich-Fleshcult' stilska kopija navedenog albuma tj. 'LI' je ipak original, te, drugo, nesposobnost da kvalitetnu svirku odrze kvalitetnom do kraja. Tu mislim na dvije spore pjesme na albumu Sepulture of hypocrisy i Kings shall be kings koje mi totalno vuku na fillere i pune su bezznih sporih riffova. (Narode ajde vise shvatite da je brzina vas as u rukavu, a ne tamo neke spore pjesme. I vi se nazivate nekim sotonistima! Pih!). Bend je totalno podbacio na Festum Asinorum/Chapter 2 radi jako neinspiriranog rada gitare i riffa kojeg mozete cuti na svakom drugom metal uratku. Ipak, neke melodije ih djelomicno vade.