Zaboli me sto drugi misle, ali zvati post-Chris Barnes Cannibal Corpse fazu losom je nebuloza ekstra klase. A to je dilema kojom se ljudi, izgleda, najvise zamaraju kad je ovaj bend u pitanju. Naravno, prvi CC albumi su klasa za sebe (ne zelim ni nabrajati koji su to niti trositi free space za istu stvar, al dok sam sve ovo u zagradi napisao radi ustede prostora mogao sam komotno i napisati o kojim se albumima radi, jelte). Ali tehnicki nabrijani death metal koji prasi ova petorka zna zvucati predobro da bi ga se ignoriralo iz blesavog razlloga tipa 'Chris Barnes vise ne pjeva u bendu'. Dokaz? 'Bloodthirst' primjerice. Ili, jos bolje, upravo izdani, deseti album postave jednostavno nazvan 'The Kill'.

Ali buduci da se prvi odjeljak odnosi bas na otisle clanove, mogli bi jos malo istoj temi. Kanibali rijetko mijenjaju postavu, ali prije snimanja ovog albuma podmornicu je napustio jedan od originalnih clanova - gitarist Jack Owen. I to pod izlikom da se zasitio death metala. Sve super, ali zasto onda otici svrati za Deicide? I upravo snimati s njima novi album? Strange. Vec nocima ne spavam radi ove dileme. Sto je bend izgubio, a sto dobio njegovim odlaskom? Izgubio je jednog aktivnog songwritera, ali i clana koji je bio, scenski gledano, najslabija karika u live nastupu benda. Uvijek nekako nemotiviran. Barem tako izgleda. Anyway, u bend se vratio Rob Barrett, isti onaj koji je svirao na 'The Bleeding'-u i 'Vile'-u. Usput je, naravno, nogirao svoj rad u Malevolent Creation-u. Sto dalje znaci da su u bendu ostala jos samo 2 originalna clana: jebacki basist Alex Webster (glavna pokretacka snaga benda) i bubnjar Paul Mazurkiewicz. Ajmo odradit jos i ostale kad smo vec krenuli s nekim imenima: Pat O'Brien (gitara, ex-Nevermore) je s vremenom postao sve aktivniji u odjelu pisanja pjesama i na ovom je albumu zasluzan za par death metal himni. Pjevac George 'Corpsegrinder' Fisher gaji prilicno drugaciji stil growlanja od Barnesa i jos je uz to pojava na stageu.

Ajmo mi na 'The Kill'. 13 nabrijanih pjesama. Tehnicki odsviranih na jos malo visem nivou u odnosu na ostale albume. Pjesme su kratke (2-3) minute i zato prolaze tecno i lijepo se nadovezuju jedna na drugu. Iako svi mi dobro znamo boju Corpsegrinderova growlanja, decko kao da je na ovom albumu dao dodatni effort cineci album jos nabrijanijim. Gitaristi su po tko zna koji put odsvirali jebene tehnicke i ritmicki teske riffove (od davnih dana CC trademark) i bijesne zujave solaze. Lako pamtljive stvari su vecinom brze sa dosta izmjena tempa, dok je jedino zavrsni instrumental 'Infinite Misery' stajanje na loptu. Koliko sam po netu citao, mnogi navode da album sadrzi stih starijih albuma. Osobno se ne bih slozio s time. 'The Kill' je mocno produciran (Erik Rutan dame i gospodo) album moderno-brutalnog death metal zvuka. Ipak, paralela sa starijim albumima se moze povuci s par dionica na albumu koje su straight odsvirane - jednostavni death metal riff pracem brzim tupa-tupa ritmom. Tehnike nigdje, a headbanging feeling posvuda. Zakon.

Hocete konkretne, precizno odredjene pjesme i dionice koje odgovaraju na ovom albumu? Evo vam na nezasitnici!

•  'The Time To Kill Is Now' - dvije minute uvodne, brze stvari u kojoj dominira Cirpsegrinder. Izravna, agresivna, ucinkovita: posebno u zavrsnom dijelu kada se dio vokalna linija' the time to kill is now' stalno ponavlja. Prvi hit na albumu. Eto vam na.

•  'Make Them Suffer' - stvar koja ce prvim slusanjem najvise ostati u uhu. A kako i nece kad su songwritingom izvrsno uklopljen groove, ritamske izmjene i vokalne dionice cineci ovu pjesmu jednom od najboljih CC izdanja do sada. Za stvar je snimljen i spot. Eto vam na.

•  U 'Murder Worship' najvise za uho zapinje dio od 01:40 pa do 02:25. U tom dijelu upada spori gruuuuuuuuuuv nakon konstatnog izmjenjivanja brzih riffova i ritmova. Vrijeme za headbanging. Eto vam na.

•  'Necrosadistic Warning' je blago old-school po upravo gore navedenim kriterijima. Tko se zasitio stalnog izmjenjivanja ritma, na ovoj stvari ce naci izvrstan tecan uvodni riff (koji se ponavlja kroz cijelu pjesmu) i prateci prikladni jednostavni ritam. Eto vam na.

•  'Purification By Fire' je the ultimate album song. Kom se ova ne svidja, a sebe naziva death metalcem moze komotno izvrsiti ritualni suicid s maminim nozem za mazanje i baciti se u smrt ravno s prvog kata. Ovdje ima svega: pocinje sa izmjenjivanjem nestrukturiranih solaza, ritam se zatim ubrzava, upada Corpsegrinder i slijede mocni tehnicki riffovi i jebeno nabrijane vokalne linije. Zlo. Live ce na ovoj biti negdje kaos za popizdit. Eto vam na.

•  'The Discipline Of Revenge' je najsarenija na albumu. Pocinje kompliciranim naglasenim bas-dionicama (ocemo jos toga!). Nakon kraceg sporijeg dijela krece (opet) kratki blast i nakon sto upadne solazica ide brzi headbaging ritam i opet nema zaustavljanja do kraja. Raznolikost je dar prirode. Eto vam na.

•  'Manical' se najbolje pamti radi blago (rekoh blago!) melodicnog lako pamtljivog glavnog riffa izmedju koji je ubacen blast i opet dobre vokale linije. Zarazna. Eto vam na.

•  'Submerged In Boiling Flesh' je secer pred kraj. J-e-b-a-c-k-i riff i vokalni dio na 00:50 se jos dva puta ponavlja u pjesmi i predstavlja jedan (od mnogih) vrhunaca albuma. Brzo, al slatko za popizdit. The Struggle is Useless! Eto vam na. Bacit se na slusanje.

Da, malo je tesko rijecima predociti glazbu, ali neki dijelovi su morali biti naglaseni i izdvojeni. Decki su skoro 20 godina u death metalu i ako nesto znaju onda je to napisati stvar. I to govorim sa songwriting stajalista. Jer zajebi tehnici savrsene bendove koji nemaju smislenu i fino gradiranu strukturu. A toga ovdje ima na pretek.

Za mene je ovaj album jedan od death metal highlighta zadnjih godina - mocno produciran, besprijekorno odsviran i, najvaznije, sadrzi dovoljno stvari koje ce postati neizbjezne u njihovoj live set listi. I kad limited edition albuma dolazi jos sa kvalitetnim 18 pjesama DVD koncertom onda se nadam da ce im i zagrizeni 'prva faza' fanovi jos jednom dati sansu. The Time To Kill Is Now!