Svima je već opće poznata priča o finskom jezeru Bodom, na kojem se prije nekih 40-tak godina dogodilo brutalno umorstvo troje teenagera, čiji slučaj ni dan danas još nije u potpunosti razrješen. Imenom jezera Bodom se je bend Children Of Bodom okitio na početku svoje karijere, nakon što prvotno ime Inearthed nije odgovaralo njihovoj čuvenoj diskografskoj kući Spinefarm Records. U početku karijere, točnije na prva tri albuma Bodomi su prašili svoj čuveni melodični death metal koji je u sebi imao utjecaja black, ali i power metala. Sa svoja prva tri albuma bend je opasno pokazao da zna na najbolji mogući način dokazati kako se skladaju i pišu pjesme sa pregršt melodija koje pršte sa sve strane, odsvirane prvenstveno na gitari, potom klavijaturama, a vjerovali ili ne čak i na bas gitari i sve to sa brzim bubnjevima i ponekim blastbeatovima. Melodije su bile jako lijepo komponirane, odsvirane i što je najbolje od svega nisu zvučale istrošeno ili isto, a o solo dionicama da ne pričam - savršenstvo svojeg tipa.

Sve te lijepe stvari održale su se, nažalost, samo prvih 6 godina postojanja benda. Već se je 2003. godine počinjalo uočavati male promjene glede samog zvuka ili vam glazbe benda po kojoj su Bodomi postali karakteristični. Znači te 2003. godine je izdan album Hate Crew Deathroll... još uvijek se sjećam tog proljetnog dana kada sam sav sretan išao po svoju kopiju spomenutog albuma. Nakon gotovo izlizana prva tri CD-a od neprestanog preslušavanja, sa velikim sam uzbuđenjem iščekivao HCDR album. Kad sam ga napokon dobio vratio sam se pravac doma ne bi li ga neumorno preslušavao dok se i on sam ne bi izližao. No, dočekao me hladan tuš, album je bio dobar, ali nešto je na njemu nedostajalo... hm možda melodije, solo dionice, drugačija struktura pjesama ili možda sve od već navedenog. Ne kažem da toga svega nije bilo na albumu, ali očekivao sam malo kompleksniji album od prijašnjih. Već se na njemu počeo osjećati thrash prizvuk sa dodatkom nekakvog metalcore-a. No dobro, album sam imao i bio sam sretan zbog toga, ali ne koliko sam očekivao, i svejedno sam ga slušao svaki dan, ipak su to bili Bodomi.;)

Nakon pune dvije godine turneje sa kojom se promovirao spomenuti album bend je stekao mnoštvo novih fanova i pripreme za novi album su počele. Ja kakav jesam bio sam jako skeptičan glede cijelog albuma i sve skupa me to sve nije nikako privlačilo. Nakon izdavanja albuma, malo glupog naziva, Are You Dead Yet, standardnu Bodom ekipu je na ovom izdanju upotpunio gitarist Roope Latvala (Sinergy, Warmen, Waltari) nakon Alexandrovog odlaska još 2003. Zbog njegovih gitarističkih umijeća dao sam albumu nekakvu bijednu nadu i očekivao sam da će se vratiti na djelo onaj dobri melodični death/black metal, ali ono što me dočekalo na ovom albumu nema veze sa time. Bend je još više zakoračio u novom smjeru koji meni opasno smrdi na trash/metalcore kojeg krase Bodom melodije. Na nekoliko pažljivih preslušavanja albuma vidljivo je da je album nešto više kompleksan od svojeg prethodnika, no i dalje mi sam zvuk albuma nikako ne ide u prilog. Preko uvodne stvari Living Dead Beat na kojem se zvukovi klavijatura mješaju sa masivnim gitarskim rifovima pa sve do zadnje stvari We're Not Gonna Fall koja je po meni najslabija stvar na albumu nema traga solo battle dionicama kao što je to rađeno na prijašnjim izdanjima. Izuzatak je jedino pjesma If You Want Piece... Prepare For War na kojem je Roope zajedno sa Alexiem pokazao svoje zavidno gitarističko umijeće. Naravno kakav bi to bio Bodom album da na njemu nema barem jedna pjesma koja u sebi nosi naziv Bodom. Radi se o solidnoj pjesmi Bastards Of Bodom brzog ritma, dobre gitarske podloge i melodije, sa pomalo izgubljenim refrenom u sredini pjesme kao i gitarskom solažom pri kraju pjesme.

Alexievi vokali su na ovom albumu dosta nerazrađeni i na nekim djelovima iritirajući pogotovo na djelovima kada se pomoću vokalnih efekata njegov glas diže do zavidnih tonova, eh još kad bi tako zvučali i uživo ko sretniji od mene. Kritike dolaze i od samog covera albuma na kojem ponovo nema tekstova više od pola pjesama i od kojeg čak i Something Wild ima bolji booklet.

Ljudi će čitajući moju recenziju reći da previše serem, ali ja sam pišem svoje viđenje albuma. Ne brinite ima na albumu melodija i solo dionica ali to je daleko lošije od onoga što su nam Children Of Bodom nekada pružali. Novijim fanovima će se ovo izdanje sviđati garant, dok starijima uglavnom neće. Enjoy!