Cradle Of Filth je jedan od onih bendova koje ili volite ili ne volite. Ovo izdanje je bilo totalno iznenadjenje jer od C.O.F.-a nisam ocekivao da ce se vratiti tako brzo nakon Nymphetamina i izdati novi album. Izgleda da je pjevacu Dani-u period od 2 godine bio sasvim dovoljan da napise dovoljno tekstulnog materijala i od njegove ekipe (koja uvijek radi nekakve rosade sa postavom) da napise dostojnu glazbenu podlogu i za ovo Filthy izdanje. Ovoga puta C.O.F. nemaju stalnog klavijaturista u svojoj postavi, posto je Martin Powell odlucio napustiti bend, za live nastupe su zaposlili Rosie Smith u ciju cemo se umijece moci uvjeriti kroz malo manje od mjesec dana kad budu imali koncert u Zagrebu.

Ovaj put radi se ponovno o donekle konceptualnom albumu kojeg prati odredjena fabula o kojoj necu sad pricati vec cete je najbolje uobliciti u glavi dok slusate album. Thornography je nesto drugaciji album od svojeg prethodnika, s puno vise zanimljivih elemenata nego vam se na prvo slusanje cini. Ovoga puta napokon je vise naglaska stavljeno na rad gitara koji je dosad medju najkompleksnijima koji su nam Cradle-i ponudili. Za tu kompleksnot najzasluzniji su gitaristi Charles Hedger (new blood) i legendarni Paul Allender. Osim ostalog sam album djeluje zanimljivije i raznovrsnije kad se poslusa nekoliko puta jer glazbeni elementi su poslozeni veoma dobro i nisu sprtljani na brzinu kao recimo na Damnation And A Day albumu. Danievi vokali su jedino sto je lose na ovom albumu. Cini se da mu je postala ustaljena praksa da vriskove vise ne prakticira nego samo growla i sapce na njegov prepoznatljiv nacin. Glazbeno gledano, album se proteze na dobrih sat i kusur vremena u obliku 12 pjesama, iako ne bi smetalo da su neke pjesme malo krace jer samo ponavljanje nekih djelova unutar pjesama nema smisla. Preko intrumentalnog introa nadovezuje se pjesma Dirge Inferno koja najbolje predstavlja album. Vise nego solidni dijelovi na zicanim instrumentima, sa odlicnom ritam sekcijom kojom i dalje vlada Adrian Erlandsson dobro su uklopljeni u jednu cjelinu. Klavijature su dosta gurnute u pozadinu i nemaju preveliku ulogu u sadrzaju albuma, osim na nekim djelovima pojedinih pjesama kad su potrebne da postizanje atmosfere i postizanja vece dramaticnosti unutar pjesme. Jedan od highlight-a albuma je svakako vise nego odlicna instrumentalna izvedba Rise Of The Pentagram ciju konstrukciju nismo nikad prije imali cuti kod C.O.F.-a. Iako se radi o instrumentalnoj skladbi ona uopce ne lezi na klavijaturama nego na (pogadjate) gitarama cije se melodije i ritam savrseno nadopunjuju sa bubnjevima i sa laganim uletima klavijatura stvarajuci neopisivu atmosferu za koju mogu reci da je nesto sto se moze nazvati pravim osvjezenjem na albumu.

Takodjer na ovom albumu je pristuno i nekoliko gostujucih vokala medju kojima je: Ville Vallo na refrenu pjesme Byronic Man (koji zvuce dosta lose negoli sam ocekivao), ponovno Liv Kristine (na bonus pjesmi koja se nalazi na specijalnom izdanju albuma) i Dirty Harry na pjesmi Temptation koju u originalu izvodi britanska pop slupina Heaven 17. Za zadnju pjesmu je snimljen i video spot kojeg mozete pogledati na web stranicama C.O.F.-a.

Odlican Cover art albuma, nacrtan od strane Sam Araye jos je jedna sporedna stvar sa kojom su Cradle-i uspjeli napraviti izdanje koje ce razveseliti svakog die hard fana, ali i onoga koji ce to tek postati.