Volite li slusati Death? Da? Da li vas je ikad zanimalo kako bi Death zvucao sa clean vokalima? Da? Onda odmah nabavljajte Control Denied!

Da, znam da je ovo bio glupi nacin da se pocne recenzija, no nisam mogao nista bolje smisliti :). No salu na stranu, Control Denied je Death sa The Sound Of Perseverance sa dodatkom clean vokala. Jedina razlika jest da bass ovdje svira Steve DiGiorgio koji je takodjer svirao u Deathu (Human, Individual Thought Patterns). Album ima osam pjesama. Nadam se da niste pomislili "Samo?" jer najkraca pjesma traje 4 i pol minute :). Takodjer, sve pjesme cine nevjerojatno dobru cjelinu. Pjesme su takodjer vrlo cesto prozete promjenama ritma te su nevjerojatno melodicne. Mislim da nitko nije mogao pretpostaviti do kako daleko ce Chuck dogurati u odnosu na Deathov prvi album (Scream Bloody Gore). Kao sto ste mogli zakljuciti, na ovom albumu Chuck Schuldiner nije za vokalima - on se u potpunosti posvetio sviranju lead gitare. Za vokala je postavio (meni nepoznatog) Tima Aymara koji je obavio sjajan posao. Vrlo cesto me je njegovo pjevanje znalo podsjetiti na ono od Dickinsona - poslusajte samo Expect The Unexpected (pocinje dosta agresivnim, ljutitim glasom, da bi se ubrzo smirio i poceo pjevati visoko) te What If...? pa cete dobiti uvid u ono sto vam zelim reci. Za bubnjevima je Richarda Christya koji je sjajno obavio svoj posao. Ritam sekcija na ovom albumu je vrlo bliska Deathu - samo nedostaje Chuck za vokalima i imali bi novi album od Deatha.

Sve tekstove na albumu je napisao Chuck. Oni svakim albumom postaju sve kompliciraniji, pa je tako lirika na ovom albumu bolja nego na The Sound Of Perseverance. Evo samo malih detalja o nekim pjesmama: Expect The Unexpected je o tome da se pripremimo za neocekivano (vec samo ime govori o tome, no i stihovi poput ovih: "Prepare for what you cannot see, Expect the unexpected And you will save yourself a state of shock"), Consumed o zatocenistvu u vlastitim snovima tj. bijegu od svijeta kroz njih - "Consumed, escape through dreams; Consumed, trapped by dreams; Consumed, forever it seems" itd. Kao sto vidite, tekstovi su izvrsni. Opet cu reci, nezamislivo je do kuda je Chuck sa Death i Control Denied dogurao u odnosu na svoje pocetke.

Jedna od tezih stvari za skuziti je sam zanr kojem Control Denied pripada. Po Damiru: "ja bih ipak glazbu okarakterizirano kao americki power metal. znam da rijec power odmah budi bendove tipa Hammerfall ili Helloween ali ovdje je naglasak na rijeci 'americki' sto znaci da glazba nije toliko vesela kao sto je slucaj sa europskim power benodvima, dok je americki kompliciraniji i puno metalskiji sa zescim riffovima i ozbiljnijom strukturom." Dakle, nemojte se cuditi na ono power metal pod zanr.

Sveukupno gledajuci, ovo je remek djelo. Nesto mracnije nego Death, no ipak Death na neki nacin. Definitivno preporucljivo.