Ovakav furiozan pocetak ploce, kakav je priredio bostonski post hardcore/grindcore bend Converge nisam odavno poslusao, i nakon svakog novog preslusavanja me neprekidno odusevljava. Prvih pet pjesama, ne duzih od dvije minute pojedina, atakiraju paznju slusatelja poput opasnosti koja se nenadano nadvila nad bezbrizno stvorenje nakon cega je u slijedecem momentu dobilo saku u lice, toliko tesku i jaku kao potres da ga nikako ne ostavljaju ravnodusnim. Ne, nikako ravnodusnim. Upravo kako i peta - od tih Napalm Death , S.O.D., Agoraphobic Nosebleed duzinom, ali ne samo njom vec i agresijom, okarakteriziranih numera - doslovno vristi - We Have All Weight Of The World - jer je, fakat sadrzana u njima. Dakle, nakon dva iznimno dobra albuma 'Jane Doe' i 'You Fail Me' , Converge su se na scenu vratili u velikom stilu.

Kako je moj kolega Karlo Rafaneli kazao u svom osvrtu na ovo glazbeno djelo - 'Samo neupucenom slusatelju Converge mogu djelovati kao neartikulirana destrukcija, a isto tako njihova glazba nije ni genericki bijes nastao spajanjem hardcore zestine i brzine death metal riffova koji karakteriziraju moderni metalcore. ' Upravo tako Karlo, Converge su puno vise od kliseja koji se danas definira ovim ili onim nazivom - Converge su puno vise od toga. Nervoza se da sjeci sjekirom koliko je prisutna unutar umjetnosti koju stvaraju Jacob Bannon i njegov bend. Ne priznaju oni pravila, oni svojom glazbom ostavljaju dojam da mogu svirati sto hoce, koji god pravac ekstremne glazbe, i da ce to raditi jako dobro. Converge je autentican, jedinstven. No, vratimo se jos malo na ovaj ubitacno dinamican album, koji ima i svoju antipodnu komponentu, kako duzinom tako i temperamentom, u desetominutnoj ljepotici - skladbi Grim Heart, Black Rose , odakle tece u pomalo drugaciju ekspresiju, prije svega pogodjeno Jacobovo clean pjevanje u pjesmama Lonewolves i Thropy Scars , koje me je vratilo u doba moje fascinacije washingtonskim post hardcore junacima Fugazi i njihovim pjevacem Guy Picciotto m, a ritmom i aranzmanima na gurua hardcore pokreta Iana MacKeye a koje se u nekom fiktivnom svijetu upravo pridruzio braci Wright u NoMeansNo , i onda su odsvirali predzadnju na albumu Bare My Teeth . Kako su to samo dobro napravili, medjutim, najvise zaslugom glavnog kreativca benda, gitariste Kurta Bellou a koji je od jazza do metala sposoban sastaviti tako paklene masine - pjesme - koje u alternativnim, a i metal krugovima danas znace i te kako mnogo. Bravo Converge ! Dok je bendova poput vas underground glazba ima buducnost!