Odmah na pocetku recenzije cu naglasiti da se ovdje nece raditi o 'dilemama' tipa 'da li je ovo black metal?' ili 'koliko je ovo (i je li uopce) komercijalno i time izdajnicki za sveti nam metal?', jer su, po mome misljenju, takvi 'problemi' potpuno nevazni i najcesce proizlaze iz zavidnih usta. Dobro, cinjenica je da se ovdje ne radi o 'cistom' black metalu, ali jedina stvar koja se broji je glazba, pa se osvrnimo na nju.

Neocekivano brzo nakon zadnjeg studijskog albuma "Midian" (00) grupa je najavila izdavanje mini albuma sa par novih pjesama. Medjutim, s vremenom je taj mini album prerastao u pedeset minutno izdanje koje osim novih stvari sadrzava i tri ponovno snimljene starije stvari i jednu obradu. Kao razlog zasto se sve tako brzo odvija, bend navodi odlicnu atmosferu unutar grupe koja je rezultirala vecom produktivnoscu, jer su nakon dugo vremena uspjeli pronaci postavu koja se odrzala na dva izdanja. Medjutim, stvari nisu bile tako idilicne kao sto se to na prvi pogled cinilo jer je odmah nakon izdavanja ovog (mini) albuma, dugogodisnji basist grupe Robin Eaglestone napustio grupu, dok na njegovo mjesto privremeno uskocio basist Anatheme (!).


Nove pjesme:

Ovo izdanje ne donosi nikakve revolucionarne nove zvukove unutar standardiziranog CoF zvuka, ali se ipak donekle razlikuje od "Midian" i to prvenstveno u produkciji. Dok je "Midian" bio za njih neobicno grubo i prljavo produciran album (posebno na podrucju gitara), "Bitter..." tezi kristalno cistom zvuku u kojem se ne gubi niti jedan ton, niti jedna nota. E sada, ne znam kako ce se to vama svidjeti, ali meni taj savrseno bistri zvuk ne nosi onu agresivnost i razuzdanost izrazaja i vec tu donekle gubi na drazi (ne zelim reci da su savrsene produkcije lose). To je, ipak, grijeh koji se bez problema moze oprostiti.

Album otvara, a sto drugo, nego orkestralna uvertira "Sin deep my wicked angel" koja nije nista posebno. Vec se tu vidi da glazba ne tezi bombasticnosti (opcenito CoF nije nikada tezio tomu) nego je dosta smirena i nece vam pruziti napade adrenalina. Slicno vrijedi i za slijedece dvije 'normalne' pjesme: "All hope lies in eclipse" je mid-tempo stvar koja, iznenadjujuce, sadrzi i par black metal riffova koji se dugo nisu culi u njihovu zvuku, a koji se kasnije pretvaraju u melodiju, dok je "Born in a burial gown" nesto brza i manje predvidljiva sa lijepim klavirskim srednjim dijelom. Obje stvari sadrze standardne thrash/heavy riffove ali kao da im na tom polju pocinje nedostajati ideja pa se vade na dosta bizarne kombinacije. "Suicide and other comforts" je sredisnja pjesma novih stvari i u sedam minuta trajanja utjelovljuje sve karakteristicne CoF zvukove. Stvar je nesto romanticnija sto dolazi do izrazaja uvodnim klavirskim dijelovima, dok kasnije imamo pasaze violoncela, umjetne zvuke sintisajzera i 'zenskaste' Danijeve vristece vokale kojih nismo bili postedjeni ni ovog puta (ova grupa ne bi bila to sto je da nema tih vokala). Fina stvar! Slijedi "Dinner at deviant's palace". Stvarno ne znam kako bih ovo nazvao, pa cu ju nazvati sekvencom. Ne znam u cemu je bit ove tri minute trajanja koja se sastoji od jedva cujnih klavijatura u pozadini i tupavih nerazumljivih transformiranih govorecih dijelova koji zvuce smijesno. Bez komentara. Od novih stvari meni osobno najbolja je "Scorched earth erotica" koja je puno jednostavnija i efektnija od ostalih novih pjesama jer se sastoji od jednostavne klavijaturske melodije i odlicne atmosfere predocene i kroz brze i kroz sporije dijelove. Sve u svemu, nove pjesme se nisu bas za usporedjivanje sa stvarima sa "Midian" albuma jer su manje kompaktne, misaonije (sto ne znaci bolje) i nekako predvidljive.


Stare pjesme:

Ovaj dio me posebno interesirao jer se radi o tri ponovno snimljene stvari sa njihovog kultnog albuma "The principle of evil made flesh" koji je, po mome misljenju, ostao atmosferom nedodirljiv i nikada poslije dosegnut (iako su i kasniji albumu odlicni).

Krecemo sa stvari "Summer dying fast". Na ovu pjesmu sam posebno osjetljiv jer mi je upravo ona najdraza sa njihovog debija. Dio koji ju cini posebno je zavrsni, raskosni dio slozen od jednostavnih klavijatura, virtuoznijih dionica basa i odlicnih gitarskih melodija. Bilo sto mijenjati u ovoj pjesmi bilo bi pravo svetogrdje, pa makar to bilo od strane grupe koje je napisala te pjesme! Medjutim, bas taj zadnji dio je ovdje najvise mijenjan. U potpunosti su izbacene te maestralne dionica basa, dok su kao kraj ostale samo klavijature. Grrrrrrrrrrrrrrr! Slijedeca je kultna naslovna stvar "The principle...". I ovdje se najvise diralo u one dijelove po kojime je stvar karakteristicna. U sredisnjem thrash dijelu Dani ne vristi onako histericno kao na debiju (steta) dok je, opet, izbacena ona kratka, komplicirana sekvenca basa. "The black goddess rises II" s pravom nosi ovaj broj II jer je pjesma dosta mijenjana ubacivanjem novih heavy riffova i dionica violoncela. Dobra stvar. Obratite pozornost na razliku izmedju starih (puno izravnijih) i novih (slozenije strukturiranih ali zato ponekad nerazumljivih) stvari.


Obrada:

Na ovome izdanje obradjena je Sisters of Mercy stvar "No time to cry". Buduci da nisam cuo original, ne znam koliko su sami Filthovci mijenjali pjesmu. Stvar sadrzi gothic feeling (posebno kroz kratki uvodni akusticni dio) i zenske vokale. Jedna od boljih stvari na albumu.


Dodaci:

CD sadrzi i dio (ne znam zasto samo dio) visoko budzetnog spota za stvar "Born in a burial gown" u kojem Dani vitla bicem u nekom cirkusu i slicna sranja. Drugi dio je isjecak iz Cradle of Filth filma "Cradle of fear" u kojem glumi Dani Filth, dok je reziser Alex Chandon. Film mi lici kao drugorazredni horror i ne predlazem ga ljudima slabijeg zeluca jer krvi, izvadjenih organa i slicnih njam! stvari ima napretek.

Sve u svemu, fanovi ovog benda nece biti razocarani ovim izdanjem iako ono ne doseze kvalitetu prijasnjeg "Midian" albuma. I da, zaboravih reci da je ovo prvo izdanje vlastite CoF izdavacke kuce pod nazivom AbraCadaver.