Nemalo sam se iznenadila brzinom kojom su Kredlici izdali novi album nakon Damnation & a day, a da to nije bila kolekcija remixeva, kakvu inace serviraju u pauzama izmedju albuma. Ono, full length studijski album samo godinu dana poslije?! Neocekivano od njih. I tako sam se bacila na slusanje doticnog Nymphetamine....

Intro, Satyriasis, daje do znanja da je kvalitetna i uspjesna suradnja sa simfonijskim orkestrom nastavljena. Izvrsno! I Gilded Cunt sasvim propisno rastura, ne kraduci muzicki prizvuk prethodnog albuma; posebno me se dojmilo Danijevo ritmicno, divlje growlanje (ili kako da to vise nazovem, buduci da se on vec odavno odmakao od granica standardiziranog growlanja). Gabrielle na prvi pogled djeluje kao kakva laganica (behehe), ali odmah vas razuvjeri. Tuzno, sad me vec poceo hvatati onaj osjecaj poznatog i preslusanog...the Midian feeling, yes (time ne aludiram da je Midian los album, vec da band kopira svoj sound sa Midiana!). Posebno je to vidljivo u riffovima. Ocitost se pokusala prikriti igrama sa kvazi-elektronskim soundom, ali moju muzicku memoriju to nije moglo prevariti. Ipak, domisljatoscu je spasen Filthy Little Secret te zvuci sasvim veselo i nadasve zivahno (onako kako samo COF to moze izvesti), ali Absinthe With Faust i Nymphetamine Overdose polako tonu u cisti gothic metal bez imalo ustezanja i to u ripp-off maniri, recimo, jedne Tristanie. Iz tog bunila i bezidejnosti, dize se, kao mocni feniks, unija orkestra i zbora u Painting Flowers White Never Suited My Palette (Alien & Predator soundtrack, anyone?). Medusa And Hemlock zvuci kao nastavak prethodnog albuma i muzicki se potpuno kontekstualno nastavlja na istog, bez ikakvih dvojbi. Jedino mogu zamijetiti da su riffovi na trenutke...radoznaliji negoli uobicajeno. Nasuprot tome, Coffin Fodder konacno ima nesto novo u sebi, nesto obecavajuce. Zalosno je, jel`te, sto se novost desava tek na polovici albuma, a ne na njegovom pocetku. Opet, tu je i laganica patriostkog prizvuka, English Fire, koja se na momente koleba izmedju gothic metala i Midiana - sto ce reci, 0 posto kreativnosti. U nastavku slijedi drugacija obrada Filthy Little Secret, ali simpaticna, nevertheless. Swansong For A Raven daje dasak noviteta - konacno! Vec mi se u glavi zavrtilo od silnog ponavljanja i prenavljanja, prezvakavanja jedno te istog. Ehhhh....a nasuprot tome, Mother Of All Abominations je opet potkradanje. Sam pocetak, recitativ, gotovo je identicni klon Satanic Mantra (Midian), da bi ostatak pjesme iznenadjujuce (no dobro, to me sad vise ni ne iznenadjuje) podsjecao na Lord Abortion (opet, Midian). Toliko su potkrali dvije vlastite pjesme, da mi nije jasno za kakvu to budalu oni uzimaju osobu koja to poslusa. Bah, Englezi su, to mozda objasnjava arogantnost. Nymphetamine Fix se ocituje kao pravi gothic metal uradak, ovog puta nelos, ali svejedno preustaljen i ukalupljen; originalnost banda ovdje je potpuno zakazala kao element.