Proslo je skoro tri pune godine od "Midiana", zadnjeg albuma Britanaca koji se skrivaju pod imenom Cradle Of Filth. Dosta vremena. Medjutim, te tri godine su svakom CoF fanu bile zasigurno slatke i srcu drage jer bend u tom razdoblju stvarno nije bio lijen - bas naprotiv, bio je hiperaktivan. Ponovimo gradivo: vec 2001. izlazi "Bitter suites to succubi" (prvotno planirani EP sa par novih pjesama sa vremenom se razvio u djelce od kojih pedesetak minuta, pogledat arhivu recenzija), zatim izlaze dupli-albumi "Live bait for the dead" (live album) i "Lovercraft and witch hearts" (best-of plus raritetni materijali). Ne smijemo zaboraviti dugo najavljivani filmski projekt "Cradle of Fear", splatter horror sa Dani-jem u glavnoj ulozi (pogledati sekciju Horror show radi recenzije) te DVD izdanja "Heavy left handed & candid". I uz to, naravno, novi album "Damnation and a day" koji nastavlja neslavnu tradiciju da se nakon svakog albuma kroji nova postava oko, izgleda, diktatorski nastrojenog lidera benda, pjevaca Dani-ja Filth-a. Za potrebe ovog albuma na bass je uskocio ex-Anathema clan David Pybus (Pubis na ovom izdanju he he), dok za Gian-a Pyers-a (koji je utekao u smjeru Christian Death-a) adekvatna zamjena na gitari nije pronadjena sto znaci da se bend spustio brojem na petorku. Taj odlazak clanova se, nazalost, odrazio na par mjesta na glazbenu stranu ovog albuma.

Za razliku od "Midian" albuma na kojem je svaka pjesma stajala zasebno gledajuci ih sa tekstualne strane (tj. svaka je bila horror pricica za sebe), "Damnation and a day" se vraca starom, dobrom, provjerenom konceptualnom pristupu prici. Ovaj puta Dani Filth svojim osebujnim engleskim jezikom ozivljava sudbinu andjela Lucifera - sve od njegove zelje za vladavinom, progona s neba, lutanja po zemlji itd.- dodatno ukraseno spisateljskom mastom samog pjevaca (lagano moguce da grijesim oko teme tog tekstualnog koncepta ali stvarno nisam imao volje mozgati nad tekstovima, so please, correct me if I'm wrong). Pricu tematski prati i artwork u bookletu koji ipak nije onako umjetnicki bogat i provokativan kao na prijasnjim albumima (blago razocaranje broj jedan), posebno jer nedostaju za CoF karakteristicni slikovni portreti pojedinih clanova. Sama prica je podijeljena u cetiri glavna poglavlja. Svako poglavlje se sastoji od cetiri stvari (od kojih je prva uvijek orkestralni uvod) + zavrsni outro "End of daze". To sveukupno cini 17 pjesama stisnutih u ponosne 72 minute trajanja albuma.

Prijedjimo ipak na ono najvaznije - glazbu. Nakon nekoliko prvih preslusavanja izdvojio bih tri osnovna elementa po kojima se ovaj album razlikuje od svog prethodnika:
- pjesme su puno brze - gotovo ne postoji stvar u kojoj nema brzog ritma, pretezno blastbeata
- osim sto su svi orkestralni uvodi snimljeni uz pomoc 'pravog' orkestra, i 'normalne' stvari se odlikuju raskosnim klasicnim uvertirama i sekvencama koje nisu tek puka potpora ostalim instrumentima
- rad gitare postao je puno jednostavniji.
Sto to sve dakle znaci? Znaci da orkestrom potpomognute uvertire i introi zaista imaju klase, zanimljivosti i bombasticnosti. Kada cujete stvar koja otvara album "A bruise upon the silent moon"imat cete osjecaj kao da sjedite u dobro-ozvucenom kinu te da upravo pocinje nekakva fanstasticna, twisted bajka. Tom filmskom feelingu dodatno pridonosi narator Dave McEwan kojeg cete susretati na pocetku svakog chaptera. Evo pregleda svakog poglavlja pojedinacno i letimicni pregled preko pjesama od kojih se sastoji:

Fantasia down - nakon spomenute uvodne uvertire krece A promise of fever na koju se prenosi dramatika stvorena klasicnim glazbalima upotpunjena blastbeatovima i mocno produciranim thrash/death gitarama sto sve stvara pred-kataklizmicki osjecaj. Slijede neizbjezne Dani-jeve vokalne visoko-duboko akrobacije i dupliciranje vokala sto mi, po prvi puta, pocinje blago ici na zivce. Naravno, vristeci vokali su jednako intenzivni kao prije, ali ipak imam osjecaj da nisu vise toliko ekstremni. Ono sto cini ovu pjesmu pravom zestokom stvari za otvaranje albuma su zenski govoreci chorovi pred sam kraj - very nice. Slijedi Hurt and virtue koja takodjer varira tempom ali ima nesto bolju igru gitara i jako dobar tihi, tihi sint oko refrena (da, ima cak i toga u par navrata) - jako dobar zacin koji ukazuje na sklonost detaljima. Prva trilogija zavrsava brzom i zestokom, poptuno melankolija-free pjesmom An enemy led to tempest koja je vrlo nespektakularna i time neobicna za ovu grupu.

Paradise Lost - prvi hit, rekao bih, ovog albuma dolazi sa Better to reign in hell, sestom pjesmom po redu zbog jako lijepog simple riffinga i cesto ponavljajucim naslovom pjesme. Vec ovdje cete moci uociti prije navedenu cinjenicu da je rad gitare jako pojednostavljen. Ne nude se vise oni komplicirani thrash riffovi i mislim da je to upravo zbog tih cestih promjena na poziciji drugog gitariste. Ovdje se bas osjeca da svira samo jedna gitara i da kronicno nedostaje boljih ideja za rad gitare. Ono sto me jos malo vise boli je nedostatak fenomenalnih melodija tipa "Her ghost in the fog" sa prijasnjeg albuma sto bih okarakterizirao kao veliki nedostatak (blago razocaranje broj dva). Serpent tongue je napokon jedna stvar u kojoj ima nesto vise osjecaja stvorenih kratkim akusticnim dijelom i klavirom. Medjutim, nemojte se dati zavarati. Kao sto sam rekao, ovo je zestok album i ubrzo upada brzi blastbeat i furiozna gitara. Ta dva oprecna elementa se stalno izmjenjuju tijekom pjesme. Veoma lijepo. Carrion - opet jedna vrlo fina stvar koja pocinje izrazito gitaristicki u kojoj orkestar svira glavnu melodijsku temu koja cesto prelazi u tihe horror dijelove. Naravno, blastbeat neizbjezan. Kul!

Sewer side up - po meni najslabija karika u lancu cetiri poglavlja. Za Presents from the poison-hearted je dovoljno reci da se, nakon mnogo slusanja, ne sjecam niti jednog highlighta. Ovdje mogu reci da su upotrijebljeni stoput prozvakani CoF elementi. Doberman pharaoh nesto popravlja dojam zavijajucum gitarama i istocnjackim violoncelom ali opet, nista revolucionarno. Babalon A.D. je stvar koja je prva kruzila internetom kao 'apetizer' za ovaj album. Moram reci da je totalno neuobicajena za grupu posebno preko nekarakteristicnog isprekidanog rada gitare i mogu na nju slobodno prisiti nezahvalan epitet najkomercijalnije stvari na albumu, posebno zbog slatkaste gitare na kraju.

The scented garden - ali zato ovdje ima dobrih stvari! Mannequin je ponajbolja stvar na albumu jer napokon upotrebljava naglasenije zenske vokalne harmonije te na par mjesta interesantan kompjutorski izoblicen zenski glas i za njega prikladne gitare. Pomalo morbidna i nerealisticna pjesma, posebno zbog uvoda. Takodjer sa brzim dijelovima. Najbolja stvar na albumu meni je ujedno i najsporija - Thank god for the suffering. I to samo zbog upravo savrsene orkestralne glavne teme koja je odbljesak genijalnosti koja je i proslavila ovaj bend sa prijasnjih albuma. I ovdje Dani eksperimentira sa novim nacinom cistog dubokog pjevanja. Zavrsna stvar The smoke of her burning je opet zestoka brza stvar karakteristicna za bend. Nakon ove slijedi zavrsni outro.

Bilo kako bilo, i ovim albumom CoF ce vas povesti na putovanje koje samo oni mogu stvoriti bolesnim tekstualnim idejama koje se sto realnije pokusavaju prenijeti glazbom sto ovdje dodatno uspijevaju zbog pomoci budimpestanskog orkestra. Uz dodatak puno brzih stvari, mrvicu manje ekstremnih Dani-jevih vristecih vokala, gitaristicki nesto jednostavnije i uz pokoju pjesmu viska. Iako je ovo djelo koje ne stoji rame uz rame sa ranijim bozanstvenim albumima (birajte koje god hocete), ovaj album ima dovoljno dramatike, dobrih ideja i osjecaja grandioznosti da bi opravdalo ovako visoku ocjenu. Jer svakim dodatnim slusanjem otkrivat ce vam se neki detalj kojeg prije niste uocili a koji ce se pokazati presudan za stvar u cijelosti.
Za kraj sam namjerno ostavio karakteriziranje zanra ovog album, tj. rada grupe u cijelosti. Naravno, o nekakvom black metalu ovdje nema rijeci. Iako je "Bitter suites..." na par mjesta nagovijestio da bi se bend mogao vratiti black metal riffovima, to se ovdje nije ostvarilo. Jedino black metal ovdje su, standardno, vristeci Dani-jevi vokali zbog kojih ce 'black' naci svoje mjesto u opisu zanra glazbe ma koliko se to mnogima ne svidjalo. Uz to, imamo veliku uporabu orkestra (simfo, ponekad stvara gothic ugodjaj) i zestokog ali jednostavnog thrash/death metal rada u gitarama. Dakle, ukupno imamo simfo-black-thrash-death-gothic ( neki se jeze od ovog guranja u nise... a sta mogu), u skracenici simfo-black-thrash. E da smo i to rijesili. Tko se nije skrio, magarac je bio.


I. Fantasia Down
1. A Bruise Upon The Silent Moon
2. The Promise Of Fever
3. Hurt And Virtue
4. An Enemy Led To Tempest

II. Paradise Lost
5. Damned In Any Language
6. Better To Reign In Hell
7. Serpent Tongue
8. Carrion

III. Sewer Side Up
9. The Mordant Liquor Of Tears
10. Presents From The Poison-Hearted
11. Doberman Pharaoh
12. Babalon A.D. (So Glad For The Madness)

IV. The Scented Garden
13. A Scarlet Witch Lit The Season
14. Mannequin
15. Thank God For The Suffering
16. The Smoke Of Her Burning
17. End Of Daze

I...eto ih opet! Kredlici su se vratili u punoj snazi! Unatoc recentnim promjenama postave, njihov muzicki potpis nije patio. Štoviše, cine se glazbeno jacima i proracunatijima nego ikad prije - zaplovili su u produkcijski mainstream (što je svakako pozitivno) i sad za njega izdvajaju više iz svog budžeta, a nakon dobre glazbene ideje, visoke doze talenta i kvalitetne izvedbe, produkcija dolazi kao treci bitan cimbenik pri nastajanju albuma.

Druga pohvala ide cinjenici da su COF konacno uposlili PRAVI orkestar i zbor namjesto nekoliko nadobudnih, diletantskih sintisajzera koji ispuštaju kvazi-orkestralne zvukove (recept koji, nažalost, koriste mnogi bandovi).

Kao što sam vec napomenula, postava se opet promijenila, ali to je zapravo dobro. Osim deckiju iz banda, tu je i nezaobilazna Sarah Jezebel Deva, koja se, za razliku od nekih svojih gothic kolegica, može pohvaliti time da stvarno ima školovan glas. Bome, Dani i društvo su dobro odriješili kesu za ovaj projekt i to se vidi, odnosno cuje.
Sam album je tematski, odnosno programan (uobicajeno kod COF) i tu se radi o biblijskoj prici o Sotoni, ali ispricanoj na Danijev nacin, dakako. Njegovi lyricsi su cudni i precudni, no prava ideja kad se samo sjetim svih onih stereotipnih, neinspirativnih "fuck god, love satan" pjesnickih uradaka kojih je metal tržište prepuno.

Svi su moments musicaux na albumu izvrsno uskladeni i savršeno funkcioniraju; band praši sve u šesnaest, Dani opet vampirski urla doslovce pljujuci rijeci teksta koji je moguce razumjeti tek kad se procita CD ovitak, orkestar maestralno nadopunjuje atmosferu, a Deva i zbor stavljaju tocku na i (i drugdje gdje nedostaje).

Prvi moment albuma je izvrstan uvod orkestra u "A bruise upon the silent moon", naratorski glas kao sa gramofonske ploce i spajanje sa "A promise of fever", zatim divlji "Better to reign in Hell" koji nosi sve pred sobom; orkestar i zbor ponovno dolaze u prvi plan u "The mordent liquor of tears", zatvarajuci (zacarani) krug sa "End of daze". Izmedu ta dva intermezza u uho se uvlace posebno "Doberman pharaoh" i "Babalon A. D."Sve ostale stvari su, najblaže receno, vrlo dobre, ali gore navedene su iskacu iz tog neprekinutog lanca muzike.

I na kraju...COF zaslužuju cistu peticu. Bili bi i oni ciste petice sami za sebe, samo da nemaju tu glupu fiks-ideju utrkivanja sa Dimmu Borgirom! Kad god DB izbaci neki studijski ili ini album, COF brže-bolje sklepaju neki užasni koktel prežvakanih ideja (remix `97, techno version itd.), nabace mu neko dugacko ime i požure ga ubaciti na police trgovina. Zašto??
Tja, valjda da ne bi netko mislio "vidi DB ima novi album, a COF ne radi niš`". Što se prave takvi radoholicari? Pa nije lijenost sramota!...ako imaš para k`o blata.
A ako ih nemaju oni, tko ih ima?