I pakao se otvorio po treci put...i po treci put zemlja se raskolila na pola...i po treci put vatrena kisa je palila sve zivo i nezivo...i po treci put oceani su progutali zemlju...sve je to trajalo punih...36 minuta i 28 sekundi...kakve li slucajnosti, upravo onoliko dugo koliko traje novi, treci po redu album Dark Funerala. Ovo je prica o silovanju Zemlje...

Bijase to 1996. godina kada je pakao po prvi put izbacio svoje okrutno djelo pod nazivom "The secrets of the black arts" svojih vjecnih sluga predvodjenim Lordom Ahrimanom (gitara) i Blackmoonom (gitara). Potpuno neocekivano, kao grom iz vedra neba podigao se vihor i srusio odjednom sva stabla, izravnao sve planine i zatvorio sve pecine...ili...ovaj album je postavio nove standarde unutar black metal scene, posebno hiperbrzinskim himnama tipa "When angels forever die" ili "My dark desires"...spomenuti duo uspio je svoje dobre riffove i ideje pretvoriti u jedan od najboljih black metal albuma ikada...

I zemlja se smirila...i naucila svoju lekciju podigavi ogromne prirodne bedeme kroz koje je teko koja pijavica mogla prodrijeti...ali pakao se otvorio opet za dvije godine jo jednom ali ovaj puta puno manjom zestinom, puno manjim bijesom, tako da je zemlja pretrpjela samo manja ostecenja...ili..."Vobiscum sathanas" bi bio vrlo dobar da je izisao prije debija...ovako zvuci samo kao podgrijana verzija "The secrets..." albuma i na vecini mjesta ne drzi onaj kvalitetni, visoki nivo...preciznije receno, album je dosadnjikav te vise lici kao neko ganjanje brzine bez glave sto se da objasniti odlaskom Blackmoona iz postave...

Uvidjevsi da nije uspio, pakao je zasutio...i pune tri godine zavaravao je svojom neobicnom tiinom...i mnogi su bili uvjereni da je opasnost zauvijek prosla, da je neprijatelj porazen, da od sada mozemo zauvijek zivjeti u slobodi i ljubavi...i bedemi su sruseni...i straze je nestalo..a onda se pakao digao...i idemo ispocetka...i po treci put zemlja se raskolila na pola...i po treci put vatrena kisa je palila sve zivo i nezivo...i po treci put oceani su progutali zemlju...ili...Lord Ahriman si je ovaj put uzeo puno vise vremena na pisanju, dotjerivanju i usavrsavanju pjesama.

U biti, glazbeno gledano nije doslo do nikakvih velikih promjena. Ali "Diabolis interium" briljira upravo na onim mjestima koji su najvise nedostajali "Vobiscum..." albumu: pjesme ponovno dobivaju na klasi, bio to poseban riff, nekakav break ili cak refren preko kojih se pjesme jasno razlikuju. Iako album nije nesto posebno novo, ipak predstavlja ogroman korak naprijed prema unikatnom zvuku i postavlja nove granice sto se tice brzine i divlje agresije. Primjeri: uvodna "The arrival of Satan's empire" (kakav klisej od naziva) ima posebnu car, jer je unatoc paklenoj brzini dinamicna i interesantna sto dovodi do long-lasting efekta, tj. pjesma ce vam iznova i iznova dizati dlake na rukama (posebno ono neprekidno vritanje pjevaca na pocetku) i tjerati vas da uzivate i u ostatku albuma. Isto vrijedi za "Hail murder" koja sadrzi spomenuti refren (to je neobicno za black metal), kao i za "Armaggeddon has finally come" sa vrhunskim furioznim riffovima. Jedina pjesma u kojoj je tempo nesto smireniji nazvana je "Goddess of sodomy" ali ju zato prati nekakav dodatni evil-feeling i nesto virtuozniji rad gitare.

Cinjenica da je ovaj album (kao i doduse, obadva prije) nevjerojatno brz ne umanjuje njegovu vrijednost: nema kaoticnosti, nema nedefiniranih zvukova, nema besmislenih speed pasaza za sto je prvenstveno zasluzan novi bubnjar Matte Modin koji je njihov najbolji i najbrzi dosada. Slag na ovu black metal tortu stavlja Emperor Magus Caligula (kakvog li pseudonima) svojim neprekidnim vristecim vokalima. Ovim albumom Dark Funeral se, nakon nesto duze stanke, sa stilom vraca na scenu i nastavlja nositi epitet jedne od najekstremnijih grupa ikada. Upozorenje: ovo nije za osobe slabe koncentracije i slabih zivaca.

Epilog: iako se vjetar smirio, iako se magla razisla, iako se led otopio, na zemlji vise nista nije bilo kao prije...