OK, sad mi je dosta. Ili ja nemam sluha, ili zenski vokali uzimaju testosterone ili muski estrogene. Prvo me zajebu Arch Enemy, pa onda Sinergy, pa sad i ovo. Trebali bi poceti stavljati naljepnice na albume, nesto kao one "warning: explicit lyrics", "Warning: female vocals".

Ovo je vec treci album ovog novog (?) odlicnog spanjolskog banda. Band je inace oformljen 1994., zato onaj upitnik kod novi. I tek sad, Dark Moor krece na turneju kao headliner. Prosli album (The Hall Of The Olden Dreams) je bio OK album, ali nista posebno da bi zadrzalo nekoga da ga vrti svaki dan. Gates Of Oblivion popravlja taj dojam, i Dark Moor, polako ali sigurno, ulazi u A ligu power metala. Sto se tice covera, tu nema nista novoga, meni izgleda cak lagano ljigav s nebom nekakve ruzne roza-crvene boje. Cover mi je izgledao nekako poznat i i nije mi dugo trebalo da saznam da je cover radio Andreas Marschall, covjek odgovoran za Hammerfallove covere koji mi se nikad nisu svidjali. Na moje zaprepastenje, isti covjek je radio cover za Blind Guardiane, ali izgleda da se ipak dobro potrudio i obavio dobar posao za njih. I bolje da je:)

Dark Moor na ovom albumu donosi interesantnu pojavu za jedan power band. NEMA INTRO-a!!! Jel mozete to vjerovat?!:) To me je jako ugodno iznenadilo, napokon band koji ne prati trendove. Ipak, za one kojima je to cool, na mjestu br. 3 i 9 se nalaze instrumentali, pa si mogu isprogramirati da slusanje zapocne s tim. Meni ovako ipak vise pase. Album je krcat orkestralnih melodija i odlicnih zborova. Na ovome ima svega, od violina do cistog klavira, i svi dijelovi su gotovo savrseno ukomponirani i odlicno se izmjenjuju sa gitarskim dionicama. Refreni, kako i dolici takvom bandu, su odlicni. Svaki put idu sve vise i melodioznije.

Jedina stvar je da se treba naviknuti na Elisin vokal, posto ima malo cudniju boju glasa i spanjolski naglasak, ali svejedno su joj sposobnosti impresivne. Na prvo slusanje je album lagano cudan, jer vecina ne moze zamisliti power metal s klasicnim instrumentima da bude razlicit od Rhapsodya ili Ragea.

Iako je album odlican u cjelosti, neke bolje pjesme su: In The Heart Of Stone, A New World, Nevermore, A Truth For Me. Na zadnjem mjestu dolazi 11-minutna (some things never change:) Dies Irae (Amadeus). Eto, sad tko kaze da je klasika umrla odavna, nek poslusa ovo.