Gothenburg. Nekad ponosni, obecavajuci zanr sa bogatom scenom, a sada popratna pojava koja opstaje zahvaljujuci prosloj slavi (nesto kao Metallica). Pogledajte In Flames ili Soilwork. Ako ovako nastave njihove ce biografije imati tuzan epilog o pohlepnim bendovima koji su izabrali nesretno komercijaliziranje umjesto da ostanu vjerni fanovima. Jos samo par losih albuma, i to ce biti zadnji cavao u lijesu. I ocevi zanra, Dark Tranquillity, izdaju svoj novi album. Vjerojatno su uvidjeli da ako oni podbace mogu slobodno cekati nogu u guzicu. Od propasti ih moze spasiti samo odlican album koji ce osigurati interes publike za nova izdanja. Prije preslusavanja cd-a postavlja se samo jedno pitanje. Jesu li uspjeli?

Ako je suditi po samo jednoj pjesmi, onda jesu. Pocetna The New Build . Unatoc sto je ovo najbjesnija pjesma ovog zanra koju sam ikad cuo uspjeli su zadrzati melodioznost. Svu tu agresivnost najvise potice odlican Stanneov vokal koji je u cijelom zvuku najistaknutiji. Ostatak glazbe je prilicno jednostavan. Sve je puno elektronickih zvukova koji se na svu pohvalu previse ne isticu i odlicno su se spojili s ostatkom glazbe te pomogli u stvaranju uhvatljivih melodija. Jedina zamjerka ide u smjeru bubnjeva koji u nekim trenutcima postanu pretihi zbog naglasenosti drugih instrumenata. Bio sam zadovoljan jer je ovo jedna od zabavnijih pjesama koje sam cuo u zadnje vrijeme. Momci su se potrudili ali su igrali na sigurno. Nisu se upustili u nikakva eksperimentiranja, vec su samo izbrusili svoj zvuk do krajnjih granica. Trough Smudged Lenses nastavlja bez zamjetnih razlika u zvuku. Zanimljiv trenutak je pri kraju pjesme kad se na Stanneovo vristanje nadoveze prigusen, melankolican rif kojeg prate razni ambijentalni zvukovi. Lijepo izvedeno i godi usima. Out Of Nothing usporava ritam i sadrzi prvi solo na albumu. Sve ostalo je isto. Nakon The Endlesss Feed sa najvecim brojem elektronickih zvukova dosad, malo je odusevljenje splasnulo. Album uopce ne napreduje. Sve je jos na razini jednostavnih pjesama od cetiri minute koje jedino mogu posluziti za usputno slusanje i kratkotrajno ubijanje dosade. Lost To Apathy je najbolja dosad ali ne moze dobiti paznju kakvu zasluzuje jer covjek nakon cetiri skoro iste pjesme izgubi koncentraciju i zasiti se takve glazbe. Malo slozenije gitare u sljedecoj Mind Matters ali nije to jos dovoljno ozbiljno. A sada pocinje drugaciji dio albuma koji napokon dokazuje da oni mogu napraviti i slozenije pjesme. To doduse traje tri pjesme (najbolja je Dry Run ) da bi bilo nasilno prekinuto sa Senses Tied . Uvjerljivo najgora pjesma koja pokusava uvaliti jos malo materijala kao na pocetku albuma, ali refren i melodije su zamorni. Veliki minus jer ova glupost koje smo trebali biti posteğeni samo unisti atmosferu koje se prethodne pjesme izgradile. Da je bila ranije, mozda bi mi se svidjela ali ovako veliki minus. Dolazi zadnja My Negation . Najsporija, najkompleksnija i meni najbolja. Stanneov spori vokal u nekim dijelovima podsjeca na growl. Rifovi su raznoliki, ali najbolji su oni epskog ugoğaja. Pojavljuju se i klavijature pracene samo basom. Kako su dobro poceli, album tako su ga dobro i zavrsili.

Po meni, Dark Tranquillity je uspio osoviti zanr na noge. Sada je red na drugima bendovima da se ugledaju na ovo i konacno pocnu izdavati kvalitetan materijal. Album mi se svidio, a sigurno ce se svidjeti i fanovima ovakve glazbe. Ima pjesama za svaciji ukus, a ako vas album razocara cd moze posluziti kao originalan podmetac za kriglu.