Oduvijek mi je bila fascinantna pojava odnosa izmedju clanova benda prije i poslije raspada. Tijekom zajednickog izdavanja albuma i zajednickih turneja svi su si super, medjusobno se hvale i mrljaju oci javnosti sto - na kraju - sve izlazi na vidjelo nakon sto pocnu problemi. Da i metal ima svoju trac rubriku pokazalo se na primjeru Deicide-a. Preciznije, kada su dugogodisnji gitaristi, braca Hoffman napustili/izbaceni iz benda radi nesuglasica s preostala dva clana postave - famoznim vokalom Glen Benton-om i uvijek-u-sjeni bubnjarom Steve Asheim-om. Sljedecih dobrih pola godine decki su se masno castili po netu pa smo tako mogli saznati par uvijek srcu dragih traceva u vezi clanova benda kao sto su: veliki antikrist Glen Benton vjencao se u crkvi; Glen Benton nema pojma svirati bass, pa je isti u studiju umjesto njega svirao bubnjar; braca Hoffman je zasluzna za otkazivanje mnostva nastupa i turneja, uzimali su pare na sve strane blablabla. Nakon svega - kredibilitet prema svim clanovima benda - nula.

Ali svako lose za neko dobro. A najbolja stvar koja se mogla dogoditi za Deicide karijeru je dovodjenje svjeze krvi nakon 17 godina iste postave. I to kakve svjeze krvi! Prvo je Jack Owen zasjeo za jednu gitaru - sto je bilo prilicno neobicno uzimajuci u obzir da je isti koji mjesec ranije napustio Cannibal Corpse iz razloga sto vise nije toliko zagrijan za sviranje death metala. Hm. Izbor drugog gitariste je takodjer na prvi pogled malo neobican - Ralph Santolla koji je prije svirao u Death-u, Iced Earth-u i cak sa Sebastian-om Bach-om, krscanin. Nemam ja nista protiv toga, apsolutno, ali prilicno je interesantno gledati Ralpha kako benga sa svojim krizicem oko vrata na koncertima, a Benton u isto vrijeme pjeva jedan od hitova postave 'Kill the Christian'.

I kako zvuci novi album? Moram reci da uvijek drage volje popljujem ovaj bend. Iz cistog razloga jer nakon 'Serpents of the Light' nisu izdali album vrijedan Deicide imena. Ipak, 'The Stench of Redemption' je korak u pravom smjeru i najbolji Deicide albom jos od 'Once Upon the Cross'. A glavni razlog za to su novi gitaristi. Ovo je, u biti, tipicni Deicide s poboljsanom gitara-sekcijom. Glavni songwiteri i dalje ostaju Asheim/Benton koji su strukturno stvorili jos jedan standardni Deicide album. Jednostavni, ali mocni death riffovi, mnogo blastbeata, te i dalje veci naglasak stavljen na agresiju nego na kurcenje s tehnikom i savladavanjem instrumentima. Ako je nesto bilo konstanta u ovom bendu, onda je to izvrstan vokal Glen-a Benton-a. Usavrsena kombinacija growla povremeno podebljanog visokim skrimovima je takodjer highlight i ovog albuma (iako i ovdje vokalne linije gotovo identicno prate gitarske riffove). Steve Asheim je n a p o k o n poradio na unapredjenju svojih bubnjarskih sposobnosti. Greska cestog ponavljanja istih bubnjarskih ¹ablona nije mu se ponovila na ovom albumu, dok je izdrzljivost i blastbeat doveo na puno visu razinu.

Ono radi cega ovaj album iskace u odnosu na prijasnje albume ovog benda je rad gitare, solaze i melodije. Tako je, dobro ste procitali - solaze i melodije. Do sada zapostavljena karakteristika u Deicide hranidbenom lancu. Dvojac Santolla/Owen pokazuje drasticnu razliku u kvaliteti sviranja gitare ako ih se usporedjuje s bracom Hoffman. Ovi momci znaju svirati. Zamislite brzi blast, zestoke death riffove i nemilosrdni Glen-ov vokal nakon kojeg ulijece prokleto mocna, melodicna solaza koja nije (za death metal solaze tipicno) kaoticno nabijanje tonova, nego je odsvirana sa stilom i osjecajem. Kao, primjerice, na pjesmi Homage for Satan za koju je snimljen i spot. Ili kao na zavrsnom dijelu meni blago monotone Desecration koja doslovno eksplodira nakon sto se ubrza ritam i uleti opet solaza sa stilom. Ili kao na izvodnoj The Lord's Sedition koja pocinje nesto tise, sa nekontroliranim soliranjem koje je spoj harmonija i pokojih sweepova. Taj rad gitara albumu daje snaznu dozu himnicnosti koja u kombinaciji s agresijom zvuci vrlo interesantno i daje srz/bit pjesmama.

Potez rjesavanja brace Hoffman i dovodjenje novih gitarista najbolji je stvar koja se mogla dogoditi za Deicide i dokaz je da nitko nije nezamjenjiv. Glazba je unaprijedjena, osvjezena i the-career-is-over Deicide se pretvorio u back-in-the-game Deicide. Cestitke.

I ne zaboravite! One Deicide a Day, Keeps Jesus Away!