Solo albumi klavijaturista rijetkost su na trzistu, no kad je rijec o Derek Sherinianu nista nije iznenadjujuce. Derek, koji je mnogima najpoznatiji kao clan Dream Theatera od 1994 do 1998, uz svoj instrumentalni bend Planet X gura i solo karijeru, tako da je rijec vec o njegovom cetvrtom samostalnom albumu. Kao i prijasnji, album je krcat gostima od kojih su najzvucnija imena Zakk Wylde i Steve Stevens (a.k.a. najbolji-gitarist-ikad) sto potvrdjuje Derekovu ''gitarsku'' inspiraciju. naime i njegovo sviranje inspirirano je legendama poput Randy Rhoadsa ili Eddie Van Halena, sto uz ''sleaze'' image koji fura cini Dereka mozda i najvecim kulerom na progressive sceni.

Da Derek zna izvrsno svirati uvjerio sam se jos '98-e sa Once in a Livetime (iako je na tom albumu sintic bio debelo preglasan u miksu), a da zna skladati na njegovom drugom solo albumu Inertia. Mythology samo potvrdjuje ove dvije cinjenice i donosi 45 minuta raznovrsne instrumentalne muzike koji garantiraju zabavu fanovima. Album je vrlo zanimljiv, i stilski raznovrstan: od gospela i bluesa ( El Flamingo Suave ), preko mexicane ( Goin to Church ) do prog-rocka ( Alpha Burst ) i metala ( God of War ). Dakle, prema planu, album pokriva vrlo sirok spektar utjecaja, zvukova i emocija sto je vazno kako ne bi zapao u monotoniju. Zato je OK i to sto je trajanje ostalo na tricetvrt sata, jer mislim da bi sve dulje od toga bilo ipak donekle zamorno.

Produkcija je, kako smo i navikli od izdanja InsideOut Records, poslovicno savrsena, a Derek koristi siroki spektar zvukova; od ''obicnog'' klavira do Jon Lordovskog ''spacey'' sounda.

Od pjesama, kao najbolje izdvojio bih uvodnu Day of the Dead Dream Theaterovskog stiha, neoklasicnu Trojan Hors e (gdje klavijature prze do jaja!) i Goin to Church koja osvaja flamenco gitarama (kakav bi to bio album sa Steve Stevensom da nema malo flamenca!) i atmosferom iz filmova Roberta Rodrigueza. Album zatvaraju dvije najneobicnije stvari, vrlo melodicna A View From the Sky pomalo nadrealistickog ugodjaja i The River Song , jedina vokalna pjesma (zbog Zakk Wyldeovog vokala zvuci kao nesto od njegovog Black Label Societya).

Zamjerke, kao i vecini albuma, moze se naci ali za Mythology ih je zaista malo; prvenstveno mislim da albumu fali malo vise ''divljeg'' dugackog soliranja. Svaka cast atmosferi i svemu, ali ljudi koji kupuju ovakve albume zele cuti (i) virtuozne solo dionice (valjda Derek te cuva za Planet X). Drugo, album je dosta gitaristicki orijentiran i u nekim pjesmama, kao npr. El Flamingo Suave, klavijature se drze pozadine i daju samo dubinu i atmosferu dok su gitare mnogo naglasenije. Osobno mislim da je ovo manje zamjerka albumu koliko kompliment Sherinianovom egu!

Za kraj sto reci osim da je za ljubitelje progresive ovaj album jedno od najvaznijih ovogodisnjih izdanja. Bogat, kompleksan, intrigantan, virtuozan. Mythology zasluzuje sve epitete koji su fanovima ovakve glazbe od znacaja. Ili da pojednostavim: jebeno dobar album!