Svojedobno je mnogo ljudi zalilo kada se proculo da Derek Sherinian izlazi iz Dream Theatera. No, da su znali sto ce sve taj isti covjek napraviti samo par godina kasnije, vjerojatno bi plakali od srece. Uz svoj projekt Planet X, na kojem mu pomazu virtuozni glazbenici, gostovanja po drugim grupama i davanje instrukcija, Derek je napravio i solo projekt kojeg tjera pod svojim imenom. Ako ce se ikada glasati za "boga progresive", moj glas definitivno ide Dereku.

Ako bi stvari pogledali sa grublje perspektive, mogli bi doci do zakljucka da progresivni zanr dolazi do zasicenja i ne moze ponuditi nesto novo i iznenaditi slusatelja da bi isti zinuo kad cuje neki dio pjesme. Vrlo grubo receno, progresiva je nabijanje tonova i breakova u raspon od 5 do 45 minuta, jedino je pitanje kako ce tko to izvesti i sto ce sve ubaciti unutra. Nakon fenomenalnih albuma Dream Theatera, Symphony X i ostalih progressive predvodnika, tesko da bi nas nesto vise moglo trznuti. No, Derek nas uspijeva ipak iznenaditi. Na album je doveo jedne od najvecih gitaristickih legendi - Yngwie Malmsteen, Zakk Wylde, Steve Lukather i Al DiMeola. Vjerujem da niste mogli ni sanjati da ce netko uspjeti spojiti takve muzicare, i to jos izvan njihovih zanrova. Da bi stvar bila jos ljepsa, na basu je Billy Sheehan i Tony Franklin, na bubnjevima Simon Phillips i na violini Jerry Goodman.

Nakon ubacaja CDa u moj vjerni CD player, vec pri prvim tonovima se javila neka sumnja i nevjerica. Nakon poluposlusanog CDa sam mislio da se Derek odlucio zajebavati ljude i profurati im razne stilove. Ali onda sam otkrio da ti tonovi ne izlaze iz gitara imitatora vec od careva osobno. Well, ipak su uspjeli da mi vilica ispadne do poda i da u zacudjenom stanju promatram popis muzicara. Nakon toga je cijeli album zaradio veliku dozu postovanja i drugaciji pristup. Lets play it again!

Vec upucenima u Derekov rad uopce nece biti cudno sto se tu radi o instrumentalima, sto je po meni i bolje, jer lose izabrani vokal zna upropastiti gotovo svu ljepotu koja se krije ispod njega. Nakon intra gdje Malmsteen pokazuje da jos nije toliko star da ne bi mogao otpiciti milijon tonova na lijepi nacin, dolazi The Sons Of Anu, furiozna i vjerojatno najopakija stvar na albumu. Zapocinje fenomenalnim riffom koji je naizmjence odsviran, malo od Yngwiea malo od Dereka na klavijaturama. Vrlo zarazno! Kad vec pomislite da je stvar gotova, ulijece Al Di Meola i odrzava furioznost stvari samo na akusticnoj gitari. Na Nightmare Cinema ulijece Zakk Wylde i svojim teskim riffovima intrigantnu i enigmaticnu stvar dize na jos visi nivo. Samo o ove dvije stvari bi mogao napisati par stranica, no radije cu se zaustaviti ovdje i prestati kvariti iznenadjenja koja ovaj album donosi.

Album je nazvan Black Utopia, sto je relativno cudno, posto nisam cuo za bijelu utopiju, no ako nista drugo dodaje snagu Jing-Jang teoriji:). Sam naziv albuma je podosta intrigantan i daje materijala za razmisljanje, i ono sto neki glazbenici ne uspijevaju postici muzikom, lyricsima i popratnim efektima, Derek uspijeva samo muzikom. Ubacite CD u player, opustite se i pustite da misli poteku. Nevjerojatno je koliko je ovaj album zivopisan i koliko objasnjava naslov samo muzikom. Mozda bi isao cak tako daleko da kazem kako je ovo trenutno jedno od najboljih ostvarenja sto je progresivni zanr do danas ponudio. Ljubitelji progresive, ovo jednostavno morate imati u kolekciji!