"It's like falling...without hitting the ground" nekoliko puta nam ponovi vokal u uvodnom pomalo industrijaliziranom instrumentalu The introduction to what it is. Sad, jel to idealan opis glazbe ovih Svedjana ne znam, ali mogu reci da je ovo fino, brzo, intenzivno i definitivno dize adrenalin. Posebno onaj riff koji krene nakon iznenadnog zavrsetka introa, deranje pjevaca "This is hell!!!" i onda blastbeat u masnoj i glasnoj produkciji Andersa Fridena (vokal In Flamesa). Ako vas ovo ne digne onda ili lezite na dnu rijeke sa kamenom oko vrata ili su vase mogucnosti pokretanja na razini jednog tjedan dana starog slanca sa kojeg je davnih dana otpala sol. Malo drage nam povijesti koja je neophodna radi uvijek dobrodoslog svjetla shvacanja: Dimension Zero - relativno mlada postava osnovana 1995. od strane i vise nego poznatog Jesper-a Stromblad-a (gitara, inace clan In Flames-a) te Glenna- Ljungstrom-a (gitara, ex-In Flames, u vrijeme osnivanja benda jos uvijek clan doticne postave). Vokale je zauzeo bivsi Marduk vokal Jocke Gothberg dok je za bubnjeve sjeo Hasse Nilsson. Da se ne odugovlaci previse, bend izdaje minjak "Penetrations from the lost world" (97; re-izdano ove godine u puno boljem izdanju), hvaljeni debi "Silent night fever" prosle godine (Stromblad prelazi na bas-gitaru) i evo nam odmah drugog albuma "This is hell" (nakon kojeg ih napusta Ljungstrom za kojeg jos uvijek nema zamjene). Kao sto se da vidjeti, bendu je dosta vremena trebalo da bi se pokrenuo i izdavacki i na live polju (do sada su apsolvirali tek desetak nastupa, vecinom u Japanu). To se da objasniti prelaskom iz side-projekta u stabilan bend koji se moze smatrati nezaobilaznim dijelom scene. Ali koje scene?

Neki ce tvrditi melodicne death scene; sto je i djelomicno tocno. Ali samo djelomicno. Jer ovaj bend sadrzi puno vise brzine i intenzivnosti od Dark Tranquillity-ja, Soilwork-a ili In Flames-a u vremenima dok su se mogli svrstati u tu kategoriju. Dimension Zero sadrzi vise melodicnih riffova no cistih gitarskih melodija koje se kao izrazene mogu naci samo na, recimo, Into & out of subsistence ili Di'I minores. Razliku radi i thrash metal linija koja se blijedo provlaci kroz cijeli album ali je uvijek tu. Istina je da forsirani brzi ritam kroz svih 40-ak minuta trajanja zna biti jednolican, ali ovaj bend je jednostavno takav. Nemojte ocekivati Marduk-olike vokale pjevaca Jockea. On je svoje pjevacke korijene davnih dana ostavio postrance i sada pjeva tj. dere se puno razgovjetnije i prilagodjenije death/thrash stilu. Dakle ovdje su zastupljene u potpunosti brze death metal stvari sa primjesama melodicnih riffova koje dovoljno smeksaju stvari da se ovo ne moze smatrati u potpunosti brutalnim deathom, ali glazba je ipak puno zesca/brza od bendova koje danas smatramo melodicnim death metalom. Sve pjesme na ovom albumu prolaze veoma brzo, kao na tekucoj traci i u tren oka proslo je ovih 40-ak minuta i vasa negativna energija je na puno manjem levelu.

Jos nesto sto se lijepo moze uklopiti u zakljucak: Za sve one koji smatraju da je Dimension Zero nastavak glazbe In Flamesa po uzoru na starije dane - zao mi je. Iako su ovdje dva Flejmsovaca (tj. samo jedan sada), vecina glazbe djelo je drugog gitariste (Daniel Antonsson), te kod DZ-a ide zestina prije melodije. "This si hell" - jedan neopterecen i vise nego solidan album za dane neizivljene energije.