Dio zivi vjecno! Vilenjak usprkos vec visokoj dobi (zna li itko koliko on ustvari ima godina?) izdaje albuma superbrzim tempom: ovo je treci u zadnje cetiri godine. Namece se pitanje: nestaje li mu daha? Master of the Moon uvjerava nas u suprotno, jer je rijec o jos jednom odlicnom albumu. Prvo sto moram spomenuti jest da je ovaj album dijametralno suprotan od prethodnika Killing The Dragon koji je u generalu bio puno brzeg tempa i klasicnijeg heavy metal zvuka, dok je Master Of The Moon vise ''doomy'' album, spor i zestok, poput vecine Diovog materijala '90-ih godina (od Dehumanizer sa Sabbathom, preko Strange Highways i Angry Machines do Magica).

Jedna jedina pjesma brzog je ritma i to uvodna One More For The Road, meni jedna od najboljih na CD-u. Ono sto odmah prilikom prvog slusanja ove stvari upada u oci (odnosno usi!) je fenomenalna produkcija, sa puno ''sirine'' u debelom, mesnatom zvuku, na vrhu kojeg je legenda osobno, ciji je glas u mixu savrseno kristalan i glasan. I jos uvijek rastura. Istina, glas je Diu nesto potamnio u odnosu na ranije albume (da ne spominjem Sabbathe ili Rainbow), ali od raspona i uvjerljivosti nije izgubio mnogo. Daljnja poveznica sa albumima iz '90-ih su tekstovi koji nisu iskljucivo o zmajevima i dugama, kako mnogi jos uvijek pogresno i stereotipno shvacaju Dia, vec sadrze notu socijalne angaziranosti (sa The Man Who Would Be King, Dio se prikljucuje sve vecoj grupi glazbenika koji javno kritiziraju americkog predsjednika Busha).

Ono sto takodjer zanima sve fanove su svakako vokalne melodije, koje su, usprkos opcoj sporosti pjesama, standardno vrhunske, s Ronniejevim ispjevavanjima i mudrim igrama stihovima i rimama (najbolji primjer - Death By Love).

Sto se tice samih pjesama, jedna od najvecih kvaliteta albuma lezi u njihovoj konstantnosti, gdje je svaka stvar dovoljno dobra sama za sebe i u kontekstu albuma. Istina, iz istog razloga album nema nekih izrazitih favorita, ali svaki broj ima nesto sto ga cini njegovim: od specijalnih efekata u The Eyes, preko snaznog refrena u I Am do brutalnog ritma u Living The Lie... sve je po mojem misljenju super kvalitetno slozeno, i zato Master Of The Moon posljednjih tjedana vrlo rijetko napusta moj CD player. Album je vrlo jednostavan (pogotovo sto se tice gitara), a opet dopadljiv, iako nema nekih prziona riffova ili divljih solaza na koje cete ''otkaciti'' (za to je ovdje novi Saxon!).

Jedina zamjerka koja bi se dakle mogla uputiti albumu je vec spomenuta sporost, ali u mojim ocima to nije nuzno minus, prvenstveno zbog kvalitete samih pjesama i dobre atmosfere te odlicnog sounda zbog kojeg je album vrlo slusljiv. Nije rijec o albumu poput Holy Diver, na koji cete se zakaciti na prvo slusanje ali kroz par spinova shvatit cete da Master Of The Moon ima posebnu atmosferu i neobicnu dubinu.