To sto se treci album americke stoner metal grupe Down - 'III - Over The Under' nasao u recenzijama odmah pored zadnjeg albuma High On Fire - 'Death Is This Communion' nije nimalo slucajno. Naime, iako oba benda pripadaju slicnom, ako ne i istom metal zanru, Down su jos uvijek ono sto je juznjacki stoner nekoc znacio, dakle, tradicionalisti ala C.O.C . i Crowbar , koji ne odustaju od provjerenih rjesenja bez vecih inovacija i glazbenih pomaka naprijed. Potpuno suprotno od High On Fire , time, potpuno suprotno od gomile danasnjih stoner/sludge/doom bendova ciji zanr dostize zenit kvalitete. Jeli to dobro ili lose, zakljuciti cete, a i odabrati sami.

Vrlo dobri rifovi se pojavljuju u gotovo svim pjesmama, ali vec nakon prvih odradjenih 'krugova' glazba dominatno potpada pod utjecaj vokala, tj. Phil Anselmoa . Ovdje bi sada povukao paralelu s Audioslaveom . Aranzmani na 'III - Over The Under' jako podsjecaju na ono sto su Chris Cornell i drustvo iz Ragea radili, a to je mnogo losija glazba od Soundgardena i Rage Against The Machine . Bez sarma, sterilno i proracunato.

Slicna karma je zadesila i Down , mada ima tu i dobrih pjesama, ali ne vise od dobrih. Uvodna Three Suns And One Star , On March The Saints , Beneath The Tides obiluju grooveom, dok psihodelicna mantra His Majesty The Desert odaje bendovu ljubav prema kaktusima i pijesku pustinje. Jedina iznad prosjecno zanimljiva pjesma, kolosalno teska, je zadnja Nothing In Return (Walk Away) . Sve ovo, ipak, jos uvijek u usporedbi sa zadnjim albumom High On Fire zvuci kao glazba za malu djecu.

Cisto za ilustraciju, ostvarenja iz devedesetih, Kyuss - 'Blues For The Red Sun' i Monster Magnet - 'Dopes To Infinity' su jos uvijek potpuno nedostizna u 'rock stoner' antologiji, kojoj su Down na kraju blizi nego onoj s predznakom 'metal', gdje danas vladaju potpuno neki drugi bendovi. Zeznuto je malo kada si nit' sim' nit' tam'. Onda te strpaju u mainstream, onaj MTV-jevski, jer ovo tako i zvuci.